Mirjana Gross

Pravaštvo kao ideja nastaje u krugu Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Povijesni razvoj stranke najbolje je opisala Mirjana Gross. U razvoju stranke uočljivo je nekoliko raskola (1895, 1903 i 1913.) prilikom kojih nastaje nekoliko pravaških struja. No sve one imaju zajedničku ideju – ujedinjenje hrvatskih zemalja, unutar čega i ujedinjenje Rijeke s Hrvatskom.

Nakon Banske Hrvatske prva pokrajina unutar Austro-ugarske koja prihvaća pravaške ideje je Istra. Prvaci istarskog pravaštva dvije su naše korenike, Klanjac Matko Laginja i Kastavac Vjekoslav Spinčić. Zanimljivo je da Laginja postaje Starčevićevim sljedbenikom tijekom školovanja u riječkoj gimnaziji. Te da je on utjecao na Spinčića da od simpatizera Narodne stranke postane pravaš. Među znamenitijim pravašima treba istaknuti Brsečana Eugena Kumičića, jednog od najznačajnijih pravaša uopće te od od 1898. do 1904. predsjednika Čiste stranke prava.

Eugen Kvaternik

Vrlo je slabo poznato da je u pravaškom pokretu Rijeka imala važnu ulogu. Dapače, sami utemeljitelji Stranke prava, Ante Starčević i Eugen Kvaternik, vezani su uz Rijeku. Starčević je godine 1861.  izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, a kao zastupnik iz Rijeke biran je u Hrvatski sabor i 1871. i 1878. godine.  Eugen Kvaternik koji je zajedno s Antom Starčevićem 1861. godine osnovao Stranku prava,  gimnaziju je pohađao i u Rijeci. Nakon njegove smrti u Rakovičkom ustanku 1871. godine Stranka prava je ukinuta.

Od samih početaka Stranke prava, Primorci, a posebno Riječani, u njoj imaju značajno mjesto. Na izborima za Sabor u lipnju i srpnju 1865. godine izabrani su Ante Starčević, Dragutin Accurti, Vjenceslav Urpani i Erazmo Barčić. Ovo pravaško jezgro ubrzo napušta Accurti. Ovaj rodom Bakranin od 1854. spominje se u Rijeci kao suplent Riječke gimnazije. Za boravka u Rijeci bio je član Narodne čitaonice, a godine 1854. sudjeluje u predstavama kazališnih dobrovoljaca. Nakon povratka iz inozemstva godine 1861.  ponovno je u Rijeci u koju se preselio nakon što je izabran za računovođu Riječke županije. Za tajnika Narodne čitaonice izabran je na skupštini 16. studenog 1862.

Ovom najranijem periodu djelovanja Stranke prava pripada i Vjenceslav Urpani, riječki pravaš i saborski zastupnik koji je kao učenik Riječke gimnazije na kraju školske godine 1853. pročitao Kurelčev tekst „O preporodu knjige slovinske na jugu“, a zbog kojeg je Kurelac navodno izbačen iz gimnazije.

Među riječkim pravašima najpoznatiji je Erazmo Barčić o kojem postoji najbrojnija literatura. Osim kao istaknuti hrvatski rodoljub te vođa Stranke prava u Primorju, on je najdugovječniji saborski zastupnik koji je u Sabor izabran čak devet puta, 1865, 1884, 1887, 1892, 1901, 1906, 1908, 1910 i 1911. godine. Njegovo djelovanje i značaj ne samo za povijest Rijeke već i za hrvatsku povijest nadilazi prostor ove radnje te ćemo se na ovome mjestu usmjeriti na ostale, manje poznate riječke pravaše. Ovim putem ćemo tek upozoriti na njegov govor na CXLI. saborskoj sjednici od 14. prosinca 1895., tj. na interpelaciju glede Delte, o proširenju ingerencije mađarskog guvernera grada Rijeke na neke administrativne poslove na Sušaku. Što je važno i radi kasnijeg spora oko Delte i Porto Baroša, nakon Prvog svjetskog rata.

Nakon Ugarsko-hrvatske nagodbe pravaštvo se ponovno budi upravo u Primorju gdje je stranka ponovno osnovana. Za povijest pravaštva važna je godina 1878. kada na Sušaku počinje izlaziti pravaško glasilo Sloboda. Koje se ovdje tiska do 1884. kada seli u Zagreb. Na Sušaku ga uređuje Gavro Grünhut, jedan od najvećih pravaških agitatora, a nakon njega su urednici lista bili Ivan Justić, Kuzma Cuculić, Josip Linić i Milan Kerdić. Gavro Grünhut i Milan Kerdić obrađeni su u radovima Jasne Turkalj i Mate Artukovića, te u njima možemo pronaći brojne vrijedne podatke o tadašnjim događajima. No o Ivanu Justiću, koji je po prezimenu morao biti iz Rijeke ili njezine okolice, po lijepom riječkom običaju ništa ne znamo. Ovaj tipograf ostavio je kasnije traga u udruženju tipografa u Zagrebu. U svakom slučaju i sam list Sloboda strpljivo čeka znanstvenu obradu. Koju je zaslužio barem time što je u njemu glavnu ulogu imao sam Ante Starčević, koji se zbog njega tada doselio na Sušak.

Cezar Akačić

Uz Rijeku se veže i nekoliko pravaških anegdota. Tako je Josipu Grženiću, nakon što je banu Khuenu Hedervaryju 5. listopada 1885. u zagrebačkoj sabornici uputio legendarni vritnjak, organiziran svečani doček u riječkom hotelu Europa.

U Rijeci se dogodila i epizoda u kojoj je Cezar Akačić 1891. skočio na kočiju u kojoj su se vozili ban Hedervary i Batyany uzviknuvši: „Dolje krvnici, živio dr. Ante Starčević“.  Akačić je bio dugogodišnjim članom, tajnikom i odbornikom Hrvatske narodne čitaonice. Bio je aktivan i u sokolskom pokretu, kao starješina sokolske župe Sušak-Rijeka te 1906. godine podstarješina Saveza hrvatskih sokolskih društava. U Sabor je izabran 1910 i 1913. godine kao pripadnik frakcije pravaša, Milinovaca.

Među kasnijm je pravašima čitav niz rođenih Riječana.
Tako je u Rijeci rođen Andrija Ljudevit Valušnik, koji je kao pravaš čak četiri puta bio zastupnik u Hrvatskom saboru. Na groblju Kozala sačuvan je njegov epitaf s natpisom na hrvatskom jeziku. Fotografija mu je sačuvana u muzeju grada Karlovca jer ga je fotografirao karlovački fotograf Hinko Krapek. Zavedena je u Povijesnom odjelu muzeja pod signaturom KP-316. Nažalost još nisam dobio uvid u ovu fotografiju te se nadam da ću je nabaviiti do tiskanog izdanja Riječkih pabiraka.  

U Saboru je višekratno isključivan sa sjednica, kao i ostali pravaši, a u zapisnicima Sabora sačuvane su njegove interpelacije koje tek očekuju znanstvenu obradu, kako bi se mogao zaokružiti značaj ovog pravaša u nacionalnim okvirima.

Željko Bistrović

1 KOMENTAR

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here