Stendarac, pil ili kameni stup za zastavu (među neupućenim riječkim građanima poznat kao stup srama), važan je simbol riječke municipalnosti koji je višekratno spominjan u stručnoj literaturi. Prvi među riječkim povjesničarima koji piše o okolnostima njegovog podizanja je Vicenzo Tomsich, smatrajući kako je postavljen u vrijeme cara Maksimilijana I. Njegovu tvrdnju pokušao je osporiti Giovanni Kobler, smatrajući kako su stendarac podigli Mlečani. Ovo drugo mišljenje drago je svima koji žele negirati činjenicu da je Rijeka bila grad vjeran austrijskoj kruni i izrazito neprijateljski raspoložena prema Mletačkoj republici. Stoga se ponavlja u svoj talijanskoj iredentističkoj literaturi, od Susmela do Stellija, a prisutna je i u današnjoj Rijeci (članak Marija Schiavatija u La voce del popolo te na stranicama Lokalpatriota). Suprotna mišljenja zauzele su i dvije riječke povjesničarke umjetnosti, tako da je Radmila Matejčić, koja je do sada napisala o stendarcu najiscrpniju radnju, zauzimala ono prvo, a Vanda Ekl drugo mišljenje. Smatramo da je polemika o ovome pitanju izlišna, jer postoji dovoljno podataka da bi se donio ispravan i nedvojben povijesni sud.

Sl.1. natpis iz 1509.-godine

Najstariji natpis na stendarcu nalazi se na njegovom najvišem dijelu, te je jasno datiran u 1509. godinu, što je vidljivo na fotografiji iz fototeke Konzervatorskog odjela u Rijeci (sl.1.). Natpis glasi:

NUMINE SUB NOSTRO FELICES VIVITE GENTIS / ARBITRI VESTRI QUIDQUID HABETIS ERIT / MCCCCCVIIII

U slobodnom prijevodu: Pod našom vlašću sretno živi puče, prema vašim odlukama što god imate i ostat će vam. 1509.

Valvazor prvi objavljuje ovaj natpis u svojoj Die Ehre des Herzogthuns Krain. Kronološki slijedeća radnja u kojoj se natpis spominje je Alter und Neue Stadt des Königreichs Dalmatien, Erharda Reuscha iz 1718. godine. Engel, od kojega je tvrdnju o mletačkoj provenijenciji stendarca preuzeo Kobler, punim je imenom Johann Christian von Engel koji ovaj podatak donosi u II. tomu svojeg rada Geschichte des Ungarischen Reiches und seiner Nebenländer iz 1798. godine.

Sl.-2.-prikaz-riječkog-zaštitnika-Sv.-Vida

Skoro identičan natpis nalazi se na stupu u Trstu kojeg Tršćani zovu Colona dell’ aquila ili Melone. U početku se ovaj stup nalazio pred crkvom Sv. Petra, na trgu koji danas nosi ime Piazza Unità d’Italia. Trenutačna je njegova pozicija pred katedralom Sv. Justa. Usporedbu riječkog stupa s tršćanskim koristi Kobler, kako bi pojačao tvrdnju o mletačkom porijeklu stendardca, smatrajući da je tršćanski nastao 1508. godine, u vrijeme mletačkog zauzeća grada. No upravo ova usporedba potvrđuje austrijsku provenijenciju, jer je tršćanski stup nastao 1560. godine, u doba cara Ferdinanda.

Istovremeni natpisu elementi su neposredno pod njim, u središtu kojih je okrugli medaljon s izradiranim poljem, čiji je izvorni prikaz netko naknadno otklesao. Lijevo od njega nalazi se prikaz stojećeg Sv. Vida, s palmom, simbolom mučeništva u jednoj, a modelom grada, u drugoj ruci (sl. 2.). Ikonografska konvencija ovog sveca, koji je najstariji simbol riječkog municipaliteta, govori o tome da je Sv. Vid patron, zaštitnik grada na Rječini. Nasuprot Sv. Vidu, s druge strane medaljona, isklesan je štit grba nejasnog heraldičkog sadržaja.

Pod okruglim medaljonom nalazi se kronološki mlađi natpis datiran u 1565. godinu (sl. 3.), koji u slobodnom prijevodu glasi:  „Općina je dala učiniti u vrijeme gospodina kapetana Franje Barba i sudaca Antona Zanchija te Andrije Veslarića 1565. godine“. Ispod natpisa nalazi se nečitak grb, kojeg po kosoj središnjoj gredi možemo pripisati samom riječkom kapetanu.

Treći je pak natpis, najduži i najmlađi, isklesan ispod gore opisanog štita. Prijevod donosimo prema čitanju Nenada Labusa, koji je ispravio i čitanje gore spomenutog natpisa:

“Ovaj stup, tek što je podignut, srušen je u ratu, pa u miru vraćen, trpeći nepogode vremena, potom na mnoga ljeta zaboravljen, na vječan spomen vjernosti vladaru, pobožnošću svetih svojih zaštitnika obnovljen i postavljen da drži znake carstva i grada Rijeke 1766. godine. Carski kraljevski namjesnik Giovanni Felice de Gerliczy, vitez Svetog Rimskog carstva Njemačkog naroda, te suci rektori Michiele Antonio de Zanchi i Simone Tudorovich.”

Sl.3. natpis iz 1565. godine.

U kontekstu najmlađeg natpisa jasni su i raniji podatci o stendarcu te možemo iščitati njegovu sudbinu. Tek što je podignut (1509.) srušen je u ratu (u odmazdi Venecijanaca), zatim je u miru vraćen (1565. godine). A nakon toga je dugo godina bio zapušten dok ga nisu ponovno obnovili 1766. godine.

Za pravilnu interpretaciju stendarca morali bismo odgovoriti na pitanje što se točno nalazilo u otklesanom medaljonu? Odgovor nam daje Torcoletti u svojoj radnji o augustinskom samostanu Sv. Jeronima. Ovdje donosi podatak iz rukopisa o riječkim epigrafskim natpisima koji je sastavio Johann Carl Pauer von Budahegy, a u kojem su obrađeni natpisi na riječkom stendardcu. Budahegy je ustvrdio da je izradirano polje rezultat uklanjanja dvoglavog orla za francuske okupacije Rijeke. Time pitanje o tome tko je dao izraditi stendarac prestaje biti enigma. No iako je ovaj podatak donijela još Radmila Matejčić, on se u iredentističkoj literaturi sustavno zanemaruje.

Stoga moramo naglasiti još neke potvrde ovoj interpretaciji. Vrlo bitan je dio natpisa na samom stupu iz 1766. u kojem se kaže da stup drži znake carstva, koji je direktna potvrda toga da se na stupu nalazio dvoglavi orao.

Još je jedan podatak o stendardcu slabo poznat. On je imao i svoj povijesni postament. Spominje ga Egisto Rossi u tekstu Per una storia di Fiume, uvodu prvog broja Bullettino della deputazione fiumana di storia patria: “ … lo storico zoccolo dello stendardo cittadino, con la famosa scritta, sonnecchia in una cantina …”. Rossi tvrdi da povijesno podnožje ovog stupa, s poznatim natpisom, spava u nekom podrumu. No da bi natpis bio poznat, morao bi biti negdje ranije objavljen. Imao sam sreće te sam na njega naišao u članku G. Brugettija, Fiume vista dal Monte Calvario, III. dio, objavljen na str. 146. novina Giornale di Fiume, god. I, br. 20. U slobodnom prijevodu dio koji se odnosi na postament glasi: … kao i riječi: „vašoj vjernosti vraćam ove ključeve koje ste do sada znali tako dobro čuvati“, koje se čitaju uklesane na pijedestal općinskog stendardca

Sl. 4. izjava kapetanskog suca Martina Diminicha 1767.

No najvažniji je dokument o stendarcu izjava kapetanskog suca Martina Diminicha na sjednici općinskog vijeća od 10. prosinca 1767. godine: “… che nel tempo antico, quando la Città di Fiume era infestara dai vicini Veneti, avendo ricorso all’Augustiss(im)o Imperadore, che in quel tempo regnava, quella Maestà Imp(eria)le parlando in persona propria, in verbis: Numine sub nostro = gl’aveva promessa la diffesa, la quiete e la traquillità, et inoltre in conformità d’un Privilegio, gl’aveva promessa la sua manutenzione in tutto ciò che la Città godéva in quel tempo, e questa promessa fu scolpita nella Colonna ad perpetuam rei memoriam, e per confermatione di detta promessa, non solo fù scolpita nella suauennata Colonna la gloriosa sua Insegna Imperiale mà ancora fa fatto un nicchio in schena della Colonna, dove possa riporsi un Cesareo Stendardo …” (sl. 4.). Iz navedenog je jasno da je uklesani natpis carski privilegij, da se na stupu nalazi Carska oznaka te da je na stupu bio izložen carski barjak.

A ako ste pomislili da je sada sve o stendardcu jasno te ste se obradovali da je ovoj priči kraj, moram Vas razočarati. Još je ostalo nerazjašnjeno gdje se stendarac izvorno nalazio.

Sl. 5. grafika G. Morellija koju donosi Vanda Ekl

I prije 1509. stup za zastavu morao je postojati. Da je tome tako možemo zaključiti po  topografskim odrednicama koje spominje riječki pisar de Reno, a na kojima sastavlja svoje notarske spise. Na jednom mjestu spominje „Sub arbore populo, quod est ante portam Terrae Fluminis“, a na drugome „Sub arbore, qui est in litore maris ante portam Terrae Fluminis“. Ovdje upotrijebljen izraz „arbore populo“ tumačimo upravo kao gradski barjak, a njegova pozicija bila je ispred vratiju grada na obali mora.

Na najstarijim vedutama Rijeke ne možemo ga pronaći na ovoj poziciji. Ispred gradskih vratiju nalazi se gradska loža, situacija usporediva s brojnim drugim primorskim mjestima (Kastvom, Veprincem, Mošćenicama, Brsečom, Lovranom, Labinom, Cresom …). Uz ložu prikazane su i druge zgrade koje su najvjerojatnije služile potrebi mitnice. Je li moguće da je već 1565. godine, kada je datiran kronološki drugi natpis na stendarcu, on izmješten ispred glavnih, morskih  gradskih vrata negdje u unutrašnjost Starog grada? I gdje se tada nalazio?

Za očekivati je da se nalazio uz neku javnu građevinu.  Na glavnom gradskom trgu općina je od augustinaca 1532. godine otkupila kuću koja je postala gradska vijećnica. Dovršenje njezinog preuređenja zabilježeno je na danas nestalom natpisu iz 1560 godine, iz vremena kapetana Barba, istog onog koji se spominje na pet godina kasnijem natpisu na stendarcu. Još nam dva rada potvrđuju da se stendarac nalazio na spomenutom trgu. Kobler o njegovoj mikrolokacij kaže slijedeće: „Nel mezzo di questa piazza, tra il magazzino del sale e la casa Giustini.“ Spominje ga i Čeh Kollar 1843. godine u svome putopisu, tvrdeći da se nalazi ispred kuće V. J. Medanića. Ovaj podatak dostupan je riječkim povjesničarima i kroz rad Irvina Lukežića o spomenutom Medaniću.

Sl. 6. -postavljanje stupa 1920. godine

Prva ilustracija na kojoj je stendardac prikazan grafika je G. Morellija koju donosi Vanda Ekl (sl. 5.). Stendarac se tada nalazio na lijevoj strani današnjeg Trga Riječke rezolucije, otprilike na istoj poziciji gdje se nalazi i danas. Ova decentriranost ima svoj smisao, jer se stup vidi kroz pasaž Dessepijeve zgrade (kasnije Narodne čitaonice), te nam pruža neizravnu mogućnost datacije. Možemo pretpostaviti da je stendarac tamo smješten tijekom regulacije tog prostora, nakon što je na mjestu bivšeg augustinskog samostana izgrađena nova zgrada vijećnice.

S ovoga je mjesta u prosincu 1896. godine prenesen u Museo Civico. Odavdje je, u razdoblju D’Annunzijeve okupacije grada, stendarac ponovno vraćen na trg (sl. 6.). Dvije fotografije iz tog razdoblja nam uz D’Annunzija prikazuju i arhitekta Carla Alessandra Conighija (sl. 7. i 8.). Vraćanje stupa motivirano je upravo pogrešnim mišljenjem da se na stupu nalazio uklesani mletački lav. Ovaj lav D’Annunzijev je fetiš, kojeg bjesomučno skuplja i u svojem Vittorialeu. Da ne bi nedostajao, ugrađen je i na zid Municipija, kao poklon Venecije Rijeci (sl. 9.). Njegovo je pak svečano postavljanje obilježeno 15. lipnja 1920. godine. Kasnije fotografije trga između dva svjetska rata jasno svjedoče kako je stup tada postavljen u sredinu trga, u osi s ulazom u Municipij (sl. 10.).

Nakon Drugog svjetskog rata stup je premješten na sadašnji Koblerov trg (sl. 11). Smješten je na povišenom mjestu trga, uz bivšu gradsku vijećnicu. Dokumentiran je 1953. te na nizu fotografija iz 1968. godine. Na jednoj od njih se vidi da je obložen nekom pulpom, a u legendi piše kako se radi o pripremi za njegovo premještanje na izložbu uređenja Starog grada (sl. 12.). Nakon toga je restauriran u Restauratorskom zavodu Hrvatske, a 1970. godine postavljen na sadašnje mjesto. Umjesto stepeničastog postamenta koji je dokumentiran još na Morellijevoj grafici, Emili je projektirao postament u obliku monolitnog kubusa, kojim ga je uzvisio iznad prolaznika. Na njemu se nalazi natpis „1508 – 1970“ donoseći nažalost netočnu godinu njegovog nastanka. Danas on nosi tzv. svečanu zastavu Grada Rijeke, usmjerujući nas prema drugim riječkim temama.

Željko Bistrović/Primorski Hrvat