Sl.1 Constanzo Ciano

Costanzo Ciano (sl. 1.) rođen je u Livornu 30. kolovoza 1876., a umro u  Ponte a Moriano kraj Lucce, 27. lipnja 1939. godine. Po njemu je za vrijeme fašističke vladavine jedna ulica u Rijeci nosila ime. Nakon Drugog svjetskog rata dobila je ime Industrijska, a danas je to ulica Milutina Barača.

Sl.2 Coppa Cianno

Osim u Rijeci slava Cianovog imena pronosila se čitavom Italijom. Podizani su mu spomenici u Raveni, Genovi, La Speziji. Njegovo ime krasilo je škole u Rimu, Brindisiju, Senigaliji, Cremoni, Valenzi, Manfredoniji. A po njemu su imenovani i mostovi, odmarališta, instituti. Pa i jedna automobilistička utrka dobila je, još za njegovog života, ime Coppa Ciano (sl. 2.). Godine 1925. kralj Vitorio Emanuele III. daje mu počasnu titulu grofa.

Po čemu je on to zaslužio? Kako je za svoje ratne pothvate Ciano višestruko odlikovan odlučio sam istražiti njegov ratni put. Svoju prvu medalju dobio je kao zapovjednik broda Misurata u luci Tobruk u Libiji na početku Prvog svjetskog rata, kada je sudjelovao u zarobljavanju poglavice lokalnih pobunjenika.  Za što je zaslužio svoje prvo odlikovanje, srebrnog sjaja.

Kao zapovjednik razarača Zeffiro sudjelovao je u napadu na austrougarsku bazu hidroaviona u Poreču. Iako nekog velikog uspjeha prilikom ove akcije nije bilo, zaslužio je svoje drugo srebrno odlikovanje.

U noći između 1. i 2. studenog 1916. na istom je razaraču bio podrška torpednim čamcima u neuspjelom pokušaju torpediranja austrougarskog parobroda “Maria Teresa“ u Fažanskom kanalu. Pa je za to dobio svoje treće odlikovanje.

Prema enciklopediji Treccani prva vojna akcija za koju je bio izravno odgovoran bila je u blokadi borbenih brodova “Wien” i “Budapest” 16. studenoga 1917. ispred Cortellazza. Zapovijedao je s dva torpedna čamca koji su ispalili torpeda na austrougarske brodove, ali su promašili cilj. Za što je dobio svoje četvrto odlikovanje srebrnog sjaja.

Malo kritičniji čitatelj pomislio bi da opisane vojne zadaće i nisu neki uspjesi te da je Ciano dobijao medalju na osnovu samog svojeg pojavljivanja ili prilikom svakog isplovljavanja. No dobio je on medalju i za akcije u kojima nije ni isplovio. Tako je kao inspektor flote talijanskih diverzantskih torpednih čamaca sudjelovao u pripremama još dvaju njihovih napada na Pulu: polovicom svibnja 1918. te posljednjeg, kada su u noći s 31. listopada na 1. studeni 1918. talijanski diverzanti, časnici Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci u pulskoj luci minirali i potopili austrougarski zastavni bojni brod Viribus Unitis.

No njegovo je najpoznatije djelo učešće u tzv. Bakarskoj rugalici (Beffa di Buccari). Ovo je u stvari bila neuspješna misija u kojoj su tri torpedna čamca ispalili šest torpeda, od kojih je pet završilo u zaštitnim mrežama. Zanimljivo je da je većinu odlikovanja dobio neposredno nakon akcija. Osim za ovu, koja  je prepoznata kao izniman uspjeh tek 1923. te je za nju dobio odlikovanje zlatnog sjaja. Po njoj je dobio nadimak Erroe di Buccari. Kao i izmišljeno grofovstvo (conte di Cortellazzo e di Buccari) koje mu je udijelio Vittorio Emanuele III. A sve u skladu s izmišljenim herojstvima.

Nakon rata dobio je još tri komemorativne medalje za učešće u Prvom svjetskom ratu.

Njegove najveće zasluge počinju upravo nakon priključenja fašističkom pokretu. A to su represije nad političkim protivnicima. Tako 4. kolovoza 1922. prilikom generalnog štrajka u Livornu sudjeluje u skvadrističkom nasilju i okupaciji općine Livorno i svrgavanju socijalističke vlasti. Jedan je od važnijih sudionika Marša na Rim od 27. do 29. listopada 1922. Stoga nije čudno da je njegovo herojsko djelo u Bakru prepoznato kao vrijedno odlikovanja tek slijedeće godine.

U fašističkoj Italiji zauzimao je brojne važne pozicije. Tako je od  1924. do 1934. bio ministar komunikacija. Osim pošteno zarađene plaće imao je i poneki udjel u tvrtkama koje su poslovale s državom. Bio je i predsjednik donjeg doma talijanskog parlamenta (Camera dei deputati).

Sl.4 Galeazzo Ciano

I njegov sin Galeazzo bio je poznati fašistički političar (sl. 3.). Najpoznatiji je po tome što je bio Mussolinijev zet (sl. 4.). Upravo je on najaktivnije sudjelovao u santifikaciji svoga oca, te mu podizao spomenike po čitavoj Italiji.

Institucije koje su nosile njegovo ime, danas nose neka druga imena. A većina je njegovih spomenika danas uklonjena. Preživio je jedan u La Speziji, zbog svoje “umjetničke vrijednosti” (sl. 5. i 6.). Autor mu je Francesco Messina, a čuva se u Museo tecnico navale. Javljaju se glasovi koji bi ga htjeli postaviti kao javnu skulpturu na neku ulicu ili trg.

Najveći od spomenika predviđen je u njegovom rodnom Livornu (sl. 7.). No nikada nije dovršen (sl. 8. i 9.). A na otočiću San Stefano još uvijek čekaju za to izrađeni dijelovi njegove monumentalne skulpture (sl. 10). Tko zna, kako se u novije vrijeme javljaju ideje o obnovi njegovog spomenika, možda će jednog dana i zaploviti prema Livornu.:

http://andreadevelope.it/wp-content/uploads/2018/05/LEroe-in-piedi.pdf

https://www.tesionline.it/tesi/preview/studio-e-recupero-del-mausoleo-di-costanzo-ciano-a-livorno/16719/1

https://oaj.fupress.net/index.php/ra/article/view/1976/1976

Nadamo se barem da se neće javiti ideja da mu se vrati ulica u Rijeci.

Željko Bistrović