Sl.1 Piuro, Italija 1618. prije i nakon lavine koja je usmrtila 2427 ljudi

Porodica Lumaga u našim krajevima spominje se krajem 17. stoljeća.  Porijeklom su iz mjesta Piuro u današnjoj Lombardiji. Odatle su se kao trgovci raširili po cijeloj Europi, tako da su grane obitelji postojale u Francuskoj, Veneciji, Siciliji, na Levantu, u Nürnbergu i Beču. Njihovo zajedničko porijeklo potvrđuje i njihova heraldička ostavština. Glavni element njihova grba su tri puža. Jer lumaga na lombardskom dijalektu znači puž. Iako su i ranije putovali Europom, njihovu migraciju potaknula je strašna lavina koja se dogodila 4. rujna 1618. u Piuru, a u kojoj je stradalo 2.427 osoba (sl. 1.).

Jedan odvjetak obitelji dolutao je i do Rijeke. Kobler kao carskog kapetana Bakra  godine 1680. spominje Giovannija Ottaviana Lumagu de Millekron. Po njemu njegov sin Giovanni Battista Lumaga postaje riječkim građaninom. Ovaj je vjerojatno istovjetan s Gian-Battistom Lumagom de Millecron kojeg I. Lukežić spominje kao  grobničkog kapetana od 1709. do 1729. Ne znamo odakle Lukežiću podatak da je isti bio furlanski plemić. Lukežić piše i kako je, zbog toga što je Gian-Batista Lumaga kao grobnički kapetan u službi grofa Perlasa najčešće boravio u Beču, u njegovo ime do 1738. Grobnikom stvarno upravljao njegov rođak Giovanni Stefano de Benzoni iz Cremone. Giann-Batista je u ime Leopolda I. od 1704. godine upravljao i Sočerbom.

Sl. 2 nadgrobna ploča Ivana Krstitelja Lumage iz 1726. u zbornoj crkvi; Foto: Damir Krizmanić

Ivan Krstitelj zabilježen je 1730, godine na nadgrobnoj ploči u katedrali San Giusto u Trstu. Kandler donosi prijepis natpisa na kojem piše „… IOANNIS BAPTISTAE LVMAGA DE MILLECROI PATRITII FLVMINENSIS …“ iz čega je razvidno da je isti bio riječkim patricijem. Jedino je upitna godina njegove smrti, jer sam u kasnijim vodičima naišao na godinu 1750. Jedan Ivan Krstitelj Lumaga de Millecron, carski kapetan Grobnika, zabilježen je zajedno sa svojom suprugom Margaretom r. Marotti na nadgrobnoj ploči u crkvi Uznesenja Marijinog u Rijeci (sl. 2.). Dovoljno materijala da se netko ozbiljno posveti genealogiji obitelji Lumaga. U tome će mu pomoći i gore navedeni podatci o ženidbenim vezama s obitelji Marotti i Benzoni.              

Po Kobleru obitelj je primljena u riječki patricijat 1728. godine.  Isti autor među riječkim vijećnicima od 1751. do 1776. donosi nekog Saveria Lumagu. Spominju se i drugi članovi ove obitelji, među kojima su i kanonici zborne crkve. R. Gigante opisuje i donosi crtež njihova grba (sl. 3.). Kobler napominje da su imali kuću u blizini crkve Sv. Mihovila u Starom gradu. Potvrdu njezine točne ubikacije možemo pronaći u gruntovnim knjigama u riječkom Državnom arhivu. Kuća se nalazi na kraju niza koji počinje palačom Benzoni, a koji definira južnu stranu trga Sv. Mihovila (sl. 4.).

Jedan pripadnik ove obitelji privukao je moju pažnju. Pregledavajući katalog Pomorsko-povijesnog muzeja Hrvatskog primorja primijetio sam kako je među 120 izložaka koji simboliziraju 120 godina muzeja na prvo mjesto stavljena carska putna čaša (sl. 5.). U katalogu se iznose podaci iz Povijesnih bilježaka o čaši kojom se za stolom u domu generala Nicolòa de Lumage de Millekrona služilo Njegovo veličanstvo Josip II. car Austrije dana 13. svibnja 1775. Nju je kao dragocjenost čuvala riječka obitelj Lumaga i njezini nasljednici koji su je ponosno pokazali caru Franju Josipu I. prilikom njegova posjeta Rijeci točno sto godina kasnije. Car je predložio da se čaša pohrani u gradskom muzeju, kojega Rijeka tada nije imala. Nakon toga su građani Rijeke počeli ozbiljno razmišljati o otvaranju muzeja, što je i ostvareno 1893. godine. Iz čega su autori kataloga zaključili da je ova čaša pokrenula kotačić povijesnih događanja, što je vrlo brzo postala popularna riječka priča.

Sl.-6 Portret Josipa Šiškovića iz Vojne akademije u Wiener Neustadtu

Ova efemerija me nagnala da pokušam saznati detalje iz života generala Lumage. Kako je Austrija bila velika monarhija koja je pomno bilježila detalje iz svoje slavne povijesti nije mi bilo teško rekonstruirati njegovu vojnu karijeru iz onovremene austrijske literature. U njoj se spominje pod imenom Nicolaus Lumaga. Tijekom Sedmogodišnjeg rata služio je u ugarskoj pješačkoj pukovniji br. 37. poznatijoj kao pukovnija Joseph Esterhazy, po svome vlasniku (Regimentinhaber). Sedmogodišnji rat svjetski je sukob koji je trajao od 1756. do 1763. godine, a u Europi je njegov dio bio Treći šleski rat, u kojemu je Marija Terezija pokušala vratiti Šlesku, izgubljenu od Prusije u Ratu za Austrijsko naslijeđe. U otvarajućoj bitci ovoga rata 1756. godine u Lobositzu (češ. Lovosice) Lumaga je ranjen. Tada je još bio samo kapetan (Hauptmann). U bojnika (Obristwachtmeister) promoviran je 1757., u potpukovnika (Obristleutnant) 1758., a od 29. svibnja 1760. u pukovnika (Obrister). Jedini je pukovnik koji nakon smrti Josepha Esterházyja de Galantha, ostaje u ovoj pukovniji, te služi i pod  Josipom Šiškovićem, koji nije osobno preuzeo zapovijedanje pukovnijom već je to prepustio pukovniku Nicolausu Lumagi. [Josip Šišković je Hrvat iz Segedina. Zaslužni je austrijski vojskovođa te je uz Josipa Kazimira Draškovića prvi Hrvat koji je dobio Zapovjednički križ Vojnog reda Marije Terezije, najviše vojno odlikovanje Austrijskog carstva. General artiljerije, član Dvorskog ratnog vijeća, vojni zapovjednik Češke te carski grof (Reichsgraf). Pokopan je u kapeli Sv. Sigismunda u katedrali Sv. Vida u Pragu. Njegov se portret čuva u  Terezijanskoj vojnoj akademiji u Wiener Neustadtu (sl. 6.)]

Osim u bitci kod Lobositza dokumentirano je Nicolausovo sudjelovanje u bitci kod Meissena 1759. u kojoj je vodio dva bataljona, te godinu dana ranije u  bitci kod Hochkircha 1758. godine, najvećem pruskom porazu u ovome ratu (sl. 7. i 8.). Nisam utvrdio gdje je završio nakon 1763. kada završava Sedmogodišnji rat. No neke zasluge je morao imati jer je 23.3.1768. unaprijeđen u general bojnika (Generalfeldwachtmeister). Kako je služio u pukovniji kojoj je inhaber bio Šišković moguće je da je sudjelovao u gušenju Sekeljske pobune 1764. godine pri kojoj je izvršen pokolj u Mádéfalvi u kojem je pobijeno oko 400 ljudi, među kojima su se nalazili i žene i djeca.

Preminuo je 6. veljače 1798. u Rijeci.

No vratimo se našoj čaši koja se čuva u PPMHP-u.  Stari general bojnik Nicolò Lumaga bio je toliko počašćen što ga je posjetio Josip II. da je sačuvao njegovu putnu čašu kao obiteljsku dragocjenost. Poštovanje koje je osjećao prema caru je zadivljujuće. Kao i brojne žrtve koje je podnio služeći njega, tj. njegovu majku Mariju Tereziju u vojnim postrojbama. No možemo li naslutiti kakve je osjećaje car Josip II. imao prema njemu? Sačuvan je carev dnevnik u kojemu opisuje posjet Rijeci. Navedenog datuma, 13. svibnja, zabilježio je posjet tvornici šećera, tvornici sapuna i koža barona Marottija, promatranje falkone koja otplovljava  prema Trstu, šetnju Fiumarom i druženje s generalom Šiškovićem. No posjet starom general bojniku Lumagi nigdje ne spominje. Iz čega dobijam dojam da mu nije bio toliko bitan.

Smatram da nije bio bitan niti Franji Josipu I. koji je posjetio Rijeku, a koji je dao prijedlog da se čaša stavi u muzej, kojega tada Riječani još nisu imali. A pokretanje kotačića povijesnih događanja koji je doveo do osnivanja Museo civico možemo tražiti i u lavini koja je navela Puževe iz Lombardije da se rasele po svijetu.

Željko Bistrović