Sl.1. Župnik Jeronim Štemberger

Pripadnici obitelji Gladić bili su istaknuti članovi riječkog društva, a svojim djelovanjem nadišli su granice Rijeke. Među brojnim  pripadnicima nalaze se oni koji su obnašali vijećničku funkciju te su bili upravitelji crkve i bratovštine Sv. Sebastijana. Najpoznatiji pripadnici obitelji su slikar Ivan Franjo te dva duhovnika, Ivan Bartolomej i Juraj Andrija. Nažalost, u hrvatskoj historiografiji ove su osobe zanemarene, a njihovo poznavanje temelji se na zastarjeloj literaturi. Sva je sreća što slovenski povjesničari vrijedno objavljuju svoja istraživanja, pa se i mi možemo poslužiti građom koju su istražili.

O slikaru Ivanu Franji kratku noticu zapisao je još Ivan Kukuljević Sakcinski. No u njoj, što se tiče slikarevog opusa, samo ponavlja podatke iz Dolničarove kronike. Par redaka o slikaru zapisala je i Radmila Matejčić u knjizi Barok u Hrvatskoj gdje mu je pripisala sliku Predaja ključeva Sv. Petru, koja se nalazi u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina u Rijeci. O njemu postoji skeda i u Hrvatskom biografskom leksikonu, ali s toliko zbrčkanim podacima da nije od neke koristi.

Sl.2. Katarina Lukančić

Ivan Franjo rodio se 1635. godine u Rijeci, gdje i umire 1663. Bio je sin Ivana Gladića i Katarine, kćerke Bartolomeja plemenitog Štembergera. Ovaj je bio brat jelšanskog župnika Jeronima Štembergera, čiji je portret Ivan Franjo naslikao na spomenutoj pali 1640. godine. Tako da je Ivan Franjo naslikao strica svoje majke (sl. 1).

Ivan Franjo autor je još nekoliko sačuvanih djela. Potpisao se na portretu Katarine Lukančić, rođakinje svoje žene (sl. 2). Ovaj portret, kao i njegov portret Mihaela Dienstmana na mrtvačkom odru, čuva se u Narodnoj galeriji u Ljubljani.

Sl.3. biskup Otton Friedrich

Autor je i portreta ljubljanskog biskupa Ottona Friedricha Buchheima koji se nalazi u Nadbiskupskoj palači u Ljubljani (sl. 3). Gladić je prema kronikama i arhivskim podacima oslikao i zidne slike stolne crkve Sv. Nikole u Ljubljani a njegove slike nalazile su se i u klaustru franjevačkog samostana u Ljubljani. Janez Gregor Dolničar u svojoj Ljubljanskoj kronici (Annales Urbis Labacensis) navodi kako je Ivan Franjo Gladić naslikao sliku Sv. Tri kralja u stolnoj crkvi Sv. Nikole, u franjevačkoj crkvi Marijina Uznesenja sliku Sv. Antona, u isusovačkoj crkvi Sv. Jakova sliku istoimenog sveca, i u crkvi klarisa sliku Sv. Klare. Ove slike danas se ne nalaze u navedenim crkvama. No možemo očekivati da je sačuvano još njegovih slika. Između ostaloga i stoga što je Gladić bio jedan od slikara kopista koje je biskup Otton Friedrich Buchheim angažirao za svoje narudžbe.

Ivan Franjo umro je vrlo mlad, u dobi od 28. godina, no dovoljno da postane priznati slikar u onodobnoj Kranjskoj tako da njegovo umijeće hvali i sam Valvasor. Iza sebe je ostavio troje djece: kćer Mariju, te sinove Ivana Adamanta i Jurja Andriju. No ovim podacima ne raspolaže Ivan Esih koji je u Obzoru netočno ustvrdio kako je Juraj Andrija brat Ivana Bartolomeja.

Sl. 4. Naslovnica kronike bratovštine Sv. Dizme

Ivan Bartolomej najvjerojatnije je brat Ivana Franje, a stric Jurja Andrije. Bio je ljubljanski kanonik, apostolski protonotar te glavni vikar ljubljanskog biskupa Josepha Rabatte. Poznavao je poznatog slovenskog povjesničara Johanna Ludwiga Schönlebena, a po njegovom uzoru i sam je sastavio povijesnu radnju čiji rukopis nažalost nije sačuvan, a o njoj saznajemo preko izvadaka koje je u svojoj radnji Opera hactenus inedita donio Pavao Ritter Vitezović.

Puno više podataka možemo saznati o Jurju Andriji (1659-1725),  ljubljanskom kanoniku, dekanu ljubljanske stolne crkve i apostolskom protonotaru. Školovao se u Beču, kod isusovaca. Bio je član plemićke bratovštine Sv. Dizma (sl. 4) te duhovničke bratovštine Sv. Križa i Sv. Filipa Nerija. Ujedno je bio član, a jedno vrijeme i predsjednik ljubljanske Academie operosorum, utemeljene 1693. godine.

Sl. 5. Gladićeva kartuša iz Knjige ustanova Academie Operosorum

U knjizi „Ustanova, pravila, svrha, imena i simbola nove Akademije“ nalazi se kartuša s njegovim imenom, nadimkom Inermis (Nenaoružan) te motom Signat Clementia Regem (Kraljev ukras je dobroćudnost) (sl. 5 ). Održao je pogrebni govor Janezu Gregoru Dolničaru, prvome predsjedniku Akademije kojega je i zamijenio na toj funkciji. Smrću pak Jurja Andrije zamire aktivnost Akademije. Među njezinim članovima nalazili su se ne samo Kranjci već i stranci kao što je naš Pavao Ritter Vitezović te talijanski pjesnik Giovanni Mario Crescimbeni, utemeljitelj rimske arkadijske akademije.

Sl. 6 Palača sjemeništa u Ljubljani

Ljubljanska akademija zaslužna je za barokizaciju Ljubljane u duhu Rima. Među najznačajnijim aktivnostima akademije bilo je utemeljenje prve javne studijske knjižnice u Ljubljani, danas Sjemenišne knjižnice. Palaču sjemeništa započeli su graditi 1708. godine (sl. 6). Giulio Quaglio je upravo J.A. Gladiću predočio bozzetto koji je ovaj prihvatio nakon čega je slikar sa svojim sinom oslikao njezin svod (sl. 7). Isti slikar ilustrirao je Gladićev rukopis Relatio historico-poetica de memorabilibus Carnioliae koji se nalazi u Kaptolskom arhivu u Ljubljani

Sl. 7. Freska Giulia Quaglia na stropu sjemenišne knjižnice

Sjemenišnoj knjižnici ostavio je J. A. Gladić niz knjiga i rukopisa. Među njima su bilješke s predavanja u 18 knjiga koje je zapisao kao student Isusovačkog kolegija u Beču. Za povijest hrvatske filozofije biti će važno istražiti predavanje Jurja Turkovića o De incarnatione verbi sv. Tome Akvinskoga. [Juraj Turković bio je profesor filozofije, spekulativne teologije, etike i kontroverzija. Obnašao je dužnosti ravnatelja Sveučilišta u Grazu, rektora Sveučilišta u Trnavi te provincijala austrijske pokrajine Družbe Isusove sa sjedištem u Beču, pod koju su tada spadali i hrvatski isusovci. U Zagrebu je, kao rektor kolegija, započeo gradnju zgrade kolegija na Gornjem Gradu.]

Među knjigama koje je ostavio Sjemenišnoj knjižnici nalazi se bazelsko izdanje Tertulijanovih djela iz godine 1521. s komentarima Beata, humanista iz Strasbourga i prijatelja Erazma Roterdamskog. Navedena knjiga nalazila se na popisu zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum). Na naslovnici je Gladić zapisao da ju je dobio na poklon 7. studenog 1660. od Janeza Andreja pl. Stemberga, prepošta Novog mesta.

Sl. 8 Culmen gloriae Austriacae felicitatis proprium

Juraj Andrija Gladić istaknuo se i kao pjesnik. Hrvatskim latinistima nije nepoznat, no opet moramo istaći da je hrvatska literatura o njemu zastarjela. Godine 1688. objavio je tri pjesme (čije naslove ćemo donijeti u skraćenom obliku). Krunidbu Josipa I. i ratove koje je vodio car Leopold opjevao je u Culmen gloriae Austriacae felicitatis proprium (sl. 8). Na naslovnici je samosvjesno istakao svoje porijeklo kao Liburnus Fluminensis. Vrlo je zanimljivo djelo Gallicinium improbum improbatum sive Germanus ad Germanos in praesentem Gallorum proterviam aususque temerarioskoje je objavio  pod pseudonimom Genius Austrophili Gladiati. Ovaj galicinij je protufrancuski pamflet, ujedno panegirik posvećen Habsburzima. Treće djelo objavljeno 1688. godine nosi naziv Belgradi moenia invicta Austriae virtus subegit et vertit.

Tužaljku u povodu smrti pape Inocenta XI pod naslovom Funebris naenia sive Castrum doloris, quod lugens ecclesia Innocentio XI construxit objavio je 1689., a slijedeće Laus militiae sacrae et prophanae contemptus justa parallela commensuratae sive Allocutio synodalis ad clerum habita in cathedrali ecclesia Labacensi kao i epitaf i cento u latinskim distisima posvećene lotarinškom vojvodi Karlu naslovljen D. O. M. memoria immortalis … serenissimus Carolus in scena exhibens Lotharingiae ducem. Njegovo zadnje tiskano djelo je Schola crucis in tuba Pauli resonans iz 1707. godine.

Juraj Andrija prijatelj je Pavla Rittera Vitezovića koji mu je napisao nekoliko epistola (Epistolae metricae, čuvaju se u Arhivu HAZU, rkp. II d. 147.). Gladić je autor popratnog epigrama uz Vitezovićov spis otisnut godine 1704. o kralju Ladislavu, Natales Divo Ladislavo regi Slavoniae apostolo restituti, u kojemu Pavao Ritter pokušava dokazati da je kralj-svetac Ladislav potomak hrvatske vladarske dinastije.

Sl.9 Grb obitelji Gladić

Gladićev literarni opus, poznanstvo s najznačajnijim kulturnim djelatnicima Kranjske te uloga u barokizaciji Ljubljane tek trebaju privući dostojnu pažnju hrvatskih povjesničara. Kao što bi se trebalo potruditi i oko Ivana Franje te studioznije obraditi njegov slikarski opus. Nama ostaje tek uputiti na slijedeće otkriće.

Obitelj Gladić po R. Giganteu plemstvo Svetog Rimskog Carstva od postaje 1. VI. 1664. Njihov grb objavio je Valvasor, a nalazi se i u Siebmacherovoj velikoj i općoj knjizi grbova plemstva Hrvatske i Slavonije (sl. 9). Polje je podijeljeno kosom trakom na kojoj se nalaze tri zvijezde. U gornjem lijevom polju nalazi  se ždral u raskoraku, a u donjem desnom planina s tri vrha.

Grb obitelji Gladić nalazi se i na jednoj od građevina riječkog Starog grada, na križanju današnje Užarske ulice i Koblerovog trga (sl. 10).

400Sol.10 Kuća Gladić

Na kutnom erkeru, između konzola s lavljim glavama, smješten je opisani grb nad kojim je isklesan šešir s resama (sl. 11). Ova crkvena oznaka predstavlja visokog crkvenog dostojanstvenika te bi mogla pripadati Ivanu Bartolomeju ili Jurju Andriji.

Sl. 11 Grb Gladić na Kući Gladić

Obojica su bili apostolski protonotari, a Bartolomej i glavni vikar ljubljanskog biskupa. On je zabilježen i kao vlasnik Zgornjeg Perova. Opisani grb potvrđuje da je kuća na kojoj se nalazi pripadala jednom od navedenih članova obitelji, čime možemo ispraviti Koblera. Nadamo se da će u imaginariju Riječana ona postati i ostati kuća Gladić.

Željko Bistrović