U radu o nekadašnjem augustinskom samostanu Sv. Jeronima u Rijeci Torcoletti na više mjesta koristi rukopis o riječkim epigrafskim natpisima koji je sastavio izvjesni Pauer. Iz napisanoga se može iznijeti slijedeće. Pauer je 1863. sastavio rukopis o svim riječkim epigrafskim natpisima koji se još 1944. godine nalazio u Gradskoj knjižnici (Biblioteca Civica) u Rijeci. U čitanju augustinskih epigrafskih natpisa pomagao mu je sakristan Cumicich. Donosi dva crteža s pozicijama nadgrobnih ploča, jedan u crkvi Sv. Jeronima, a drugi u klaustru (sl. 1.).

Sl. 1 Pauerov nacrt s pločama u klaustru

No iako naziv djela (Iscrizioni lapidarie) upućuje na to da je autor popisao samo epigrafske natpise na kamenu, Torcoletti nam donosi podatak da je popisao i natpise na zvonima crkve Sv. Jeronima. Također govori o tome da je Pauer obradio i natpise na riječkom stendardcu, te protumačio njegovo izradirano polje kao uklanjanje grba za francuske okupacije Rijeke. Za antički žrtvenik Sentoni, suprotno uvriježenom mišljenju da je izvađen iz začelja crkve Sv. Jeronima, tvrdi da je uzidan u kućicu sakristana. A za Atemsov epitaf donosi informaciju da se nalazio ispod pale Tri kralja. Ovi izvatci bili su  mi dovoljni da zaključim kako se radi o neprocjenjivom rukopisu za riječku povijest te krenem u potragu za njime.

Usput sam krenuo u istraživanje  spomenutog Pauera. Za njega se pretpostavljalo da je istovjetan riječkom slikarom Francescu Paueru,  aktivnom sredinom polovine 19. st., autoru vedute Trsata i tvornice papira iz oko 1860. i prikaza Nautičke akademije iz oko 1870. godine. Međutim Torcoletti uz Pauerovo prezime pet puta spominje titulu admiral (ammiraglio). Stoga moramo odbaciti atribuciju ovog rukopisa slikaru Francescu. Jedini pripadnik obitelji Pauer koji je nosio titulu admirala bio je Johann Nepomuk Carl Pauer von Budahegy, najčešće navođen bez srednjeg imena, a u talijanskoj inačici kao Giovanni Carlo Páuer De Budahegy. Rođen je 24. kolovoza 1830. u Rijeci, u kojoj je i umro 12. veljače 1885.

Sl.2. Fregata Bellona

Njegova vojna karijera može se iščitati iz shematizama Austrougarske vojske i mornarice. Počinje služiti u Ratnoj mornarici od 7. travnja 1848.Nije izvjesno može li se poistovjetiti s Karlom v. Pauerom koji je 1848. godine bio kadet prve generacije tršćanskog Marine Cadetten Collegiuma. Kao poručnik fregate bio je 1855. pobočnik Josepha Mailleta lučkog admirala u Puli, a kao poručnik linijskog broda naveden je u vojnom shematizmu za 1860-1861. Godine 1861. promoviran je u kapetana fregate i upravlja topovnjačom s brodskim vijkom Hum. Zabilježen je i kao zapovjednik fregate Bellona (sl. 2.).

Sl.3. Fregata Adria

U vrijeme kada bi on mogao biti njezinim zapovjednikom ova se fregata spominje u  pratnji broda Novara koji je odveo nadvojvodu Ferdinanda Maximiliana u Vera Cruz kako bi postao meksičkim carem.

Kao pobočnik Wilhelma Breisacha u Lučkom Admiralitetu u Trstu naveden je 1865. i 1866. U kapetana linijskog broda promoviran je 29. kolovoza 1866., mjesec dana nakon Viške bitke. Zabilježeno je da je 1867. i 1868. godine zapovijedao fregatom Adria (sl. 3.), koja je tada postala školskim brodom.

Ovaj je brod sudjelovao u Viškoj bitki gdje je bio jedan od najoštećenijih austrijskih brodova.

Johann Carl von Pauer zapovijedao je i fregatom Greif, još jednim brodom koji je sudjelovao u Viškoj bitki, a koji je 1869. kao dio carske eskadre putovao u Port Said u Egiptu, na ceremoniju otvaranja Sueskog kanala (sl. 4).

Sl.4. Franjo Josip i francuska carica Eugenija na ceremoniji otvaranja Sueskog kanala

Greif, na kojemu se nalazio austrijski car Franjo Josip I.,  bio je drugi brod u konvoju od 120 brodova koji su tada prošli Suezom. Prvi je bio francuski brod L’Aigle, na kojemu se nalazila carica Eugenija.

Sl.5 Brod Custoza
sl.6 Friedrich von Pöck

Pauer je od 1874. zapovjednik mornaričkog korpusa u Puli. Kako je godine 1875. bio kapetan linijskog broda na  Custozi (sl. 5.), pretpostavljam da je bio njezin prvi zapovjednik. Ovaj oklopni brod prvi je u Austrougarskoj mornarici imao oklopljenu palubu. Zapovjednik Vojnopomorskog okruga Trst postaje 7. kolovoza. 1879., nakon čega je promoviran u kontraadmirala. Komandant je I. eskadre od 30. lipnja 1883.  do prosinca 1883. Vrlo kratak period na ovoj poziciji i brza smjena imale su veze s promjenom na samom čelu Austrougarske mornarice, kada na mjesto Friedricha von Pöcka (sl. 6.) za vrijeme kojega je najviše napredovao u karijeri, dolazi Maximilian Daublebsky von Sterneck zu Ehrenstein. Umirovljen je 1. svibnja 1884. godine, a umro je 12. veljače iduće godine.

Sl.7 Sulla necessita d’un aumento dell’illuminazione marittima lungo le coste del Mare Adriatico : con una carta del Mare Adriatico

Autor je dvije knjige, studije o potrebi osvjetljavanja obale Jadranskog mora (Sulla necessita d’un aumento dell’illuminazione marittima lungo le coste del Mare Adriatico : con una carta del Mare Adriatico – sl. 7.) tiskanoj 1863. u Rijeci te portolana (Portolando della Grecia, Turchia, Egitto – sl. 8.) tiskanog u Rijeci 1873. godine.

Sl. 8 Portolando della Grecia, Turchia, Egitto

Njegovom inicijativom utemeljen je Mornarički arhiv. Zabilježen je njegov prirodoznanstveni interes. U ime „Società scientifica della costa liburnica“ poslao je društvu „Société Vaudoise des Sciences Naturelles“ u Lausannei u Švicarskoj pismo kojim u ime navedenog riječkog društva traži suradnju. Pisao je i W. F. G. Behnu, direktoru Zoološkog muzeja Sveučilišta Christian-Albrechts u Kielu. U pismu se navodi kao Conchyliensammler što bi bilo kolekcionar školjaka. U Državnom arhivu u Rijeci, u fondu obitelji Scampicchio nalazi se pismo labinskom patriciju Antoniju Francescu Scampicchiu od 6. studenog 1875. u kojemu piše o svom prirodoznanstvenom interesu te da već 33 godine skuplja školjke te posjeduje malakološku zbirku u 17 velikih kutija. Dopisni je član udruženja „Historischer Verein für Kärnten“ te „Siebenbürgischen Vereins für Naturwissenschaften“ u Hermannstadtu i „Naturforschenden Gesellschaft“ u Görlitzu.

Sl. 9 grčki kralj Georg I. 1864. godine

Najveće iznenađenje na koje sam naišao su pisma  koja je primio od Georga I. von Griechenlanda. U njima ga dotični oslovljava s titulom “Commandeur de l’ordre royal du Sauveur“. Radi se o Redu Spasitelja, najstarijem i najznačajnijem redu moderne Grčke države. Što nije ništa čudno kada znamo da je Georg I. ustvari Prinz Christian Vilhelm Ferdinand Adolf Georg von Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg,mlađi sin danskog kralja Kristijana IX. (sl. 9.). Koji je kao Georg I. došao na grčko prijestolje na prijedlog Velike Britanije nakon svrgnuća dotadašnjeg grčkog kralja Otona I. iz dinastije Wittelsbach te je vladao Grčkom od 1863. do 1913. godine. U deset pisama iz oko 1871. godine grčki kralj kapetanu flote J. J. de Pauer de Budahegyu daje upute za formiranje fotografskog albuma osoba koje će upoznati na kraljevskom putovanju: talijanskih političara Elia i Giuseppea Morpurga, generala Sefer Paše (pod čijim imenom se krije grof Ladislaus Koszielski), grčkog admirala Georgiosa Sachtourisa, dvorskog maršala kralja Rumunjske generala Iona Cornescua i druge.

Sl.10 Zbirka odlikovanja Fiedler u Beču

Neka od njegovih odlikovanja zapisana su u austrougarskim shematizmima. U zbirci odlikovanja Fiedler u Beču (sl. 10.) čuva se viseća vitrina s Johannovim odlikovanjima. Bio je Comandeur Reda Francisca I. kralja Dvaju Sicilija.

Ovo odlikovanje mogao je dobiti 1861. godine, nakon koje prestaje postojati Kraljevstvo dvaju Sicilija.

Sl. 11 evakuacija Francisca II. iz Gaete

Moguće da ga je zaslužio prilikom evakuacije Francisca II. iz Gaete (sl. 11.) u kojem je sudjelovala Austrijska mornarica.

Orden Carskog austrijskog Leopoldovoga reda (sl. 12.) dobija 1869. za zasluge kao komandanta na Greifu na putovanju Njegovog Carskog Veličanstva na Orijent.  
Nositelj je i Reda Osmana (Osmaniye Nişanı) treće klase (sl. 13.).

Kriegsmedale Franje Josipa I. koja se davala za sudjelovanje u vojnim akcijama austrougarske vojske, dobio je 1873. godine (sl.14.). Dobio je i odlikovanje za 25 godina časničkoga staža.

Ostalo je za razjasniti koje odlikovanje se krije u jednom shematizmu pod skraćenicom  „sächs. Ern. H. O.“ i zašto se ono ne nalazi u Johannovoj vitrini.

Pauer von Budahegy navodi se kao ugarsko plemstvo 19. stoljeća, a u Rijeci su dobili građanstvo te se nalaze u njezinom patricijatu. Moguće je da je upravo Johann Carl taj koji dobija plemstvo. Svi ostali pripadnici koji nose to prezime su mlađi. Još je jedan Pauer von Budahegy naveden kao riječki patricij (Leo Pauer von Budahegy, Bitter des Franz Josef-Ordens, Patricier von Fiumeund Buccari, Mitglied der Budapester Handelskammer) te je moguće da se radi o sinu Johanna Karla. Kao što je moguće da mu je kćerka izvjesna Gisela Pauer de Budahegy, rođena u Rijeci 2. travnja 1867., koja ženidbom postaje von Fiedler. Riccardo Gigante obitelj Pauer obrađuje u svojem Blasonario Fiumano. Navodi ih pod „Cittadini accertati“, na strani 184. opisuje njihov grb, a u popisu još živućih patricija vijećnika spominje Carla Antonija de Pauera, rođenog 1878. godine, koji živi u Beču.

Izneseni detalji iz životopisa Johanna Karla svjedoče o iznimno zanimljivom životnom putu još jedne osobe koja je nepravedno zanemarena u riječkoj historiografiji.

„A što je bilo s rukopisom? Trebao bi si dati truda pronaći ga.“ reče mi jedan prijatelj kojemu sam ispričao ovu priču. Nisam mu imao srca ispričati pustolovinu potrage za ovim rukopisom, koja je u nekim trenucima imala tragikomične elemente. Još uvijek ne odustajem od potrage te se nadam da je rukopis sačuvan i da će ga netko otkriti. Ako ne u Sveučilišnoj knjižnici, onda možda u nekoj od ostalih riječkih institucija. Kao što ostaje mogućnost da je gradivo završilo u Italiji ili se nalazi u obiteljskoj ostavštini. Ukoliko ga pronađemo siguran sam da ćemo otkriti još nepoznatih detalja iz riječke prošlosti.

Željko Bistrović