Nekadašnji augustinski samostan Sv. Jeronima gotički je biser grada Rijeke. Unutar njega najcjelovitija je gotička kapela Sv. Trojstva koju je dao podići Martin Raunacher kao grobnu kapelu za sebe i svoju ženu Margaretu Lambereger. Njezin svod krase zidne slike koje su ikonografski unikum u svjetskim okvirima, a koje prikazuju srednjovjekovnu kozmološku sliku svijeta s personifikacijama četiriju elemenata. No višestruko je značajna još jedna umjetnina, koja je nekada stajala unutar navedene kapele, a danas je ugrađena u zid klaustra. Riječ je o Martinovoj nadgrobnoj ploči.

Slika 1.

Na njoj se nalazi heraldička kompozicija s dva štita obiteljskih grbova Raunacher ispod turnirske kacige s čelenkom s krunom i dva roga. Neposredno iznad, s obje strane rogova, nalazi se po jedna ogrlica. Desna ogrlica oblikovana je kao oblakasti ornament iz kojeg vire četiri križa, a na dnu visi privjesak s pticom koja u kljunu nosi okrugli predmet ispod kojeg je lav (sl. 1.). Pticu sam, kada sam prvi puta uočio ogrlicu, protumačio kao gavrana koji nosi kruh ili golubicu Duha svetog s hostijom. Prva mogućnost učinila mi se vjerojatnijom jer je, kao i lav, simbol Sv. Antuna pustinjaka. I to mi je dalo dovoljno podataka u potrazi za viteškim redom kojem je mogla pripadati.

Slika 2.

U srednjem su vijeku postojala tri viteška reda koja su posvećena Sv. Antunu pustinjaku. No samo je jedan od njih imao ogrlicu sličnu našoj. Osnovao ga je Adolf II. od Clevea, kojega je car Sigismund Lukesmburški na koncilu u Konstanzu 28. travnja 1417. podigao na rang vojvode. Sjedište ovog reda nalazilo se u kapeli Sv. Antona u Cleveu koju je 1404. godine utemeljila njegova majka, udovica grofa Adolfa I. Uz kapelu je godine 1435. osnovan preceptorat Antonita, reda sličnog hospitalcima Sv. Ivana, a koji je bio filijala samostana Antonita u Rossdorfu.

Slika 3.

Adolf II. je na jednom portretu prikazan upravo s ogrlicom reda Sv. Antona (sl.2.). Tražeći slične ogrlice, našao sam i druge pripadnike reda. Među njima je Niklaus Diesbach iz Berna (vidi grb na sl.3.), umro 1475. u Burgundiji te Johann von Hirtz iz Kölna, umro 1481., a prikazan s ogrlicom reda na portretu iz oko 1460. godine (sl. 4.).

Slika 4.

Postavilo mi se pitanje što je naš Martin radio u ovome biranom društvu te kako je mogao postati član ovog reda kome je središte vrlo udaljeno od Rijeke. Kako je Cleve blizu Achena, u kojem je Martin Raunacher boravio 1440. kao pratnja pri krunjenju Fridrika Habsburškog za njemačkog kralja, učinilo mi se mogućim da je tada mogao ući u ovaj red. Vrlo uvjerljivo obrazloženje, pogotovo kada sam pronašao još jednog pripadnika reda, Ulricha von Flednicza, kojemu je na nadgrobnoj ploči prikazana značka viteškog reda s privjeskom istim kao na Martinovoj ogrlici (sl. 5.).

Slika 5.

Poveselio sam se kada sam utvrdio da je ovaj pratio Fridrika Habsburškog 1452. godine na krunjenju u Rim za cara Svetog Rimskog Casrtva. U istoj pratnji nalazio se i jedan Jakob Raunacher.

No ukazala mi se još jedna predivna mogućnost. Listajući Nirnberšku kroniku, remek djelo tiskarstva s kraja 15. st., zagledao sam se u grafiku koja prikazuje hijerarhiju Svetoga Rimskog carstva, samog cara okruženog izbornim plemstvom. Među najvećim uglednicima Carstva u trećem redu desno nalazi se lik koji nosi grb Vojvodstva Cleve. A uz njega lik koji nosi grb Celjskih (sl. 6.). Car Sigismund iznimno je važna osoba hrvatske povijesti. Između ostaloga lijepih je pedeset godina, od 1387. do 1437., bio ugarski i hrvatski kralj. A s Celjskima ga vežu brojni događaji. Herman II. Celjski spasio je cara od pogibelji 1396. u bitci kod Nikopolja te iz sužanjstva u kojem su ga 1401. godine držali pristalice Ladislava napuljskog. A car mu je višestruko uzvratio. Između ostaloga i time što je 1405. godine oženio njegovu kćer Barbaru. 

Slika 6.

Godinu dana nakon Hermanove smrti podigao je njegove sinove, Fridrika i Ulrika, na rang kneževa Svetog Rimskog Carstva, a njihov posjed na rang vojvodskog, što nije bilo baš jednostavno jer se veći dio Celjskog posjeda nalazio na području već postojećeg Štajerskog vojvodstva, kojemu je zemaljski gospodar bio Fridrik Habsburški. Stoga je  car Sigismund Celjske na viši rang uzdignuo dok je Fridrik boravio na hodočašću u Svetoj zemlji, 1436. godine, kako bi izbjegao njegov prigovor.

Slika 7.

No osim što su vojvode Clevea i Celja izborni kneževi Svetog Rimskog Carstva te Sigismundovi privrženici, veže ih još nešto. A to je koncil u Konstanzu. Herman II. Celjski je na njemu boravio 1415. (sl. 7.), a Adolf II. je tamo 1417. godine uzdignut na rang vojvode (sl. 8.).  U Hermanovoj pratnji zabilježen je i Martin Raunacher. Sabor u Konstanzu tada je bio susretište najvažnijih ljudi Carstva. Čitavo vrijeme se tamo nalazio još jedan Celjski, Hermanov istoimeni vanbračni sin i biskup Freisinga, koji je na koncilu zastupao Sigismundove interese. Kako su Raunacheri zabilježeni početkom 15. st. kao celjski podložnici ne bi čudilo da je Martin za njih obnašao i neke druge poslove u Konstanzu te da je već tada uspostavio veze s Adolfom iz Clevea, osnivačem reda Sv. Antona.

Slika 8.

Koja je mogućnost od dvaju izloženih vjerojatnija za sada ne možemo točno reći. No proučavanje opisane viteške ogrlice pomoglo nam je da Martina Raunachera pronađemo u udaljenom Konstanzu i Achenu te da utvrdimo da je osobno poznavao vojvode Adolfa iz Clevea i Hermana Celjskog te budućeg cara Fridrika III. Habsburškog kao i mnoge druge važne suvremenike. I tako su spomenici samostana Sv. Jeronima još jednom uspjeli ispričati davno zaboravljenu priču o kolopletu važnih svjetskih događaja 15. st. i njihovim sudionicima.

Željko Bistrović