Znanstveno istraživanje ponekad odvede neočekivanim putevima. Tražeći podatke o rukopisu „Fiume. – Iscrizioni Lapidarie“ Johanna Carla Pauera von Budahegy,  naišao sam na članak Riccarda Gigantea „D’ un’ epigrafe romana sperduta“ u kojem sam našao potvrdu navedenog rukopisa. Gigante ovdje donosi pismo Apostola Zena svome bratu Pier Caterinu. U njemu saznajemo da mu je Giovanni Antonio Benzoni predao kopije dvaju tarsatičkih antičkih natpisa. Iako ova informacija nije nepoznata istraživačima antičke povijesti Rijeke, potrebno je dodatno obrazložiti značaj ovoga pisma. Benzoni je Zenu  kopije natpisa predao da ih objavi u Giornale de’ letterati d’Italia. Ovaj  važan književni časopis izlazio je od 1710. do 1740. u Veneciji te je pokrivao teme povijesti, teologije, znanosti i prava. Započeli su ga uređivati Scipione Maffei, Antonio Vallisneri i Apostolo Zeno, a između suradnika koji su u njemu objavljivali treba istaknuti Ludovica Antonija Muratorija. Glavnu ulogu oko izdavanja imao je Zeno, te je časopis zamro nakon što je ovaj postao dvorski pjesnik na carskom dvoru u Beču. Nakon toga je uređivanje preuzeo njegov stariji brat Pier Catarino Zeno. Navedeno pismo napisano je 1729. godine, a objavljeno 1752., dvije godine nakon smrti A. Zena.

Kako su oba spomenuta natpisa nedovoljno istraženi ovim putem ću se osvrnuti na sudbinu jednoga od njih. Zeno ga donosi u slijedećem obliku: C. IVLIO  C F SER – G – CLEMENTI MIL. COH VII – PR T C MARCI GEMELLINI –LIVIVS OBSEQUES LIB V. F. Ukoliko tražite neki antički natpis, prva instanca je Corpus Inscriptionum Latinarum koji sadrži oko 180,000 natpisa s cijelog područja nekadašnjeg Rimskog carstva. Naš se nalazi u njegovom trećem tomu (sl.1). No ovdje je donesen uz jednu sitnu razliku. Umjesto IVLIO ovdje piše LIVIO. Tako ga prenosi i sva suvremena literatura. Kao najpouzdaniji izvor smatram on-line pretraživač epigrafske baze podataka sveučilišta u Heidelbergu. Ukoliko pod mjesto nalaza upišete Tarsatica naići ćete i na naš natpis koji je tamo restituiran na slijedeći način: C(aio) Livio C(ai) f(ilio) Serg(ia) / Clementi mil(iti) coh(ortis) VIII / pr(aetoriae) |(centuria) C(ai) Marci Gemellini / Livius Obseque(n)s lib(ertus) / v(ivus) f(ecit). U prijevodu  Krešimira Grbavca: Gaju Liviju Klementu, Gajevu sinu, upisanu u tribus Sergia, vojniku VIII. pretorijanske kohorte, iz centurije Gaja Marcija Gemelina, Livije Opsekvent oslobođenik za života je napravio.

Donosi ga i Guido Depolli no pod krivim brojem CIL-a 03017, (pod ovim se brojem nalazi jedan senjski epigrafski spomenik). Prema Depoliju ga krivo donosi i Martina Blečić koja uvodi dodatnu zbrku zamjenjujući ga s natpisom iz Nugentove zbirke koji najvjerojatnije s Rijekom nema nikakve veze. Oba autora citiraju i Giovannija Koblera, te Pietra Kandlera koji je po navedenima prvi donio natpis. Krivo pročitano ime Gaja Julija kao Gaja Livija dokazuje da nitko od njih nije  pročitao gore spomenuto pismo Giovannija Antonija Benzonija. No nisu pročitali niti druga djela u kojima je natpis prethodno objavljen. Kao što je npr. Muratorijev „Novus thesaurus veterum inscriptionum“ iz 1739. godine gdje je natpis donesen u drugom tomu na stranici DCCCXXIV. Iako Radmila Matejčić poznaje objavu u Muratoriju nije primijetila kako ovaj navodi da je natpis donio po Giandomenicu Bertoliju, „Le Antichità d’Aquileja profane e sacre: per la maggior parte finora inedite, raccolte, disegnate ed illustrate“ iz 1739. godine. Potonji u svojoj knjizi donosi precrt nestalog spomenika, dapače tvrdi da ga je osbno precrtao (sl.2). Giandomenicov dolazak u Rijeku ne bi bio ništa čudno jer je ovuda mogao proći i iz drugoga razloga. Bertolijevi su od cara Karla VI. dobili u nasljedni feud Bribir s lukom Selce. No kako je Giandomenico mogao saznati za ovaj natpis? Njegov brat bio je  Daniele Antonio Bertoli, dvorski crtač te kasnije inspektor i ravnatelj Carske pinakoteke i galerije u Beču. Boravio je na Bečkom dvoru gdje se intenzivno družio s dvorskim pjesnikom Apostolom Zenom. I tako je Giandomenico umjesto našeg Riječanina Benzonija preuzeo slavu za prvo znanstveno objavljivanje ovog natpisa.

No što se s natpisom nakon njegova otkrića događalo? Radmila Matejčić tvrdi kako je nestao kada se „Franjevačka brajda“ isparcelizirala za izgradnju Sušaka. No Kobler lijepo navodi kako je stela završila 1849. godine u Narodnom muzeju u Zagrebu. Da se nalazi u muzeju u Zagrebu ponavlja i Gigante 1936. godine u već spomenutoj objavi. Period njezinog premještanja u Zagreb pada u razdoblje formiranja muzeja. Iz Narodnog muzeja kasnije je osnovan Arheološki muzej. Njihova sjedišta nekoliko su se puta mijenjala. Pitanje je da li je ova stela nestala u nekom od tih seljenja ili se još uvijek nalazi u depou muzeja, skrivena od očiju znatiželjnika. Valjda će to netko jednog dana istražiti.

Nama ostaje da ovim putem istaknemo jednu sitnicu o ovome natpisu koja nije izazvala veću pažnju. Gaj Julije Klement iz starog plemena Sergijevaca, bio je pripadnik osme kohorte pretorijanaca, pod centurionom Gajem Marcijanom Gemelinom. Pretorijanci su bili elitne postrojbe tog vremena, a svaki njihov pripadnik bio je plaćen više od običnog legionara. Od cara Oktavijana Augusta koji je stvorio pretorijansku gardu, pa do cara Dioklecijana, pretorijanci su imali veliku ulogu u Rimskom carstvu. Konačno ih je raspustio Konstantin I. 312. godine uništivši sve njihove logore, groblja i zgrade u Rimu. U razdoblju Principata redovito su utjecali na izbor careva, pa čak sudjelovali i u njihovim smaknućima. Služba im je do umirovljenja trajala 16. godina. Ukoliko je naš Gaj Julije Klement u postrojbu ušao sa 16. godina, što je najranije moguće, tek je s 33. godine mogao iz nje izaći. Je li bio stanovnik Tarsatike prije nego što je ušao u pretorijance ili se u Tarsatici skrasio nakon umirovljenja ne znamo. No sigurno je da je ovaj naš sugrađanin zaradio svoju mirovinu isukavši ponekad mač iz korica. Njegove bi životne dogodovštine u svakom slučaju bile zanimljivije od ovdje ispričane priče.

“Pretorijanci”, reljef,
Louvre-Lens
, Francuska

Željko Bistrović