Tamo gdje su Japanci vidjeli vezu čovjeka i prirode, ja sam vidjela posve neku drugu vezu, utkanu u moje korijene: vezu priproste žene iz Primorja i žene koja nas od križa svojeg sina štiti na poseban način. I tu se u nekoj legendi koja je došla i do mene uklapaju i trešnje.

U ovo moderno vrijeme ako tražite neku informaciju, „guglate“. To vam dođe, kao piti vodu. I pravo je čudo na što sve možete naletjeti.
Iz nekih posve osobnih razloga potražila sam vezu između žene i trešnje i otkrila čuda. Najprije, posve je očita činjenica: trešnja je ženskoga roda te kao biljka pripada u porodicu ruža podrijetlom iz Male Azije. Poznata je po svojim ljekovitim svojstvima: snižavanju krvnoga tlaka, kolesterola, smanjivanju rizika od srčanih bolesti, protuupalnog je djelovanja, poboljšava raspoloženje, otklanja umor (fizički i psihički), pomaže kod problema s bubrežnim kamencima, kod nadutosti u djece, gihta, artritisa, snižava temperaturu. Gotovo da bi liječnik mogao, kada ga bolesnik nazove, reći: „Uzmi nekoliko trešanja i nazovi me sutra…“
Potom sam pronašla da trešnje na istoku imaju posve drugačije značenje nego kod nas. Trešnje su nama prvo voće koje jedva dočekamo nakon zime, a kod njih je to predivna biljka čiji je cvijet svojom ljepotom i raskoši inspirirao carevne, princeze, umjetnike, pjesnike… Uz činjenicu da je cvijet trešnje simbol japanskih ratnika jer predstavlja život koji može biti prekinut na samom vrhuncu, posebno me se dojmila činjenica da cvijet trešnje u Japanu sjedinjuje pojmove: život, smrt, hrabrost, tuga, sreća, ženstvenost, odnos prema životu.
I tu sam prestala „guglati“.

…Tamo gdje su Japanci vidjeli vezu čovjeka i prirode, ja sam vidjela posve neku drugu vezu, utkanu u moje korijene: vezu priproste žene iz Primorja i žene koja nas od križa svojeg sina štiti na poseban način. I tu se u nekoj legendi koja je došla i do mene uklapaju i trešnje.

Opće je poznato da su trešnje simbol grada Rijeke, ali ako bilo koga u Rijeci upitate zbog čega, neće baš biti siguran.

Uz proslavu blagdana Sv. Vida, zaštitnika Rijeke, obično idu „Dani trešanja“. Trešnje možete ih naći na svakom koraku, na štandovima, u slasticama, čak postoje i suveniri s motivom trešanja. Ono što je manje poznato (kad spomenete poneki stari Riječanin izvuče ponešto iz sjećanja) jest da riječke žene nisu jele trešnje u svibnju – mjesecu posvećenoj Majci Božjoj Trsatskoj.

Moja nona nije jela trešnje, moja majka i danas ne jede trešnje, a zbog nečega što mi je prenijela valjda pupčanom vrpcom, niti ja.

Riječ je o zavjetu riječkih majki. U doba kad je kolera harala Rijekom (dakle negdje 19. st) riječke žene su se zavjetovale Maci Božjoj: ako im spasi djecu, odreći će se prvog voća u svibnju, kad je voće najslađe. I to ne samo tada, već zauvijek. Prvo, najslađe, najukusnije voće kod nas su oduvijek trešnje. Po predaji koju je moja majka naslijedila od svoje majke, a ova od svoje…kolera je nakon tog zavjeta riječkih majki nestala, a djeca su ostala sačuvana: zdrava i živa.


Zato riječke žene ne jedu trešnje do 1. lipnja. U povijesnim izvorima pronašla sam da su tada od kolere stradala okolna naselja, ali ne i Rijeka, jer je Rijeka sagradila brojne zdence s pitkom vodom te su brojna upozorenja, plakati i slične mjere koje su gradske vlasti poduzele polučile izvanrednim ishodom.

Hladan i racionalan um u meni vjeruje u sve ove mjere i njihovu efikasnost i zbilja se ponosi učenim ljudima svojega grada, ali žena i majka u meni zahvaljuje svim srcem Majci Božjoj i spremna je ne jesti trešnje u svibnju baš zbog toga jer se u njima na neki poseban način sjedinjuje život, smrt, hrabrost, tuga, sreća, ženstvenost, odnos prema životu, i naravno prema Bogu.

Janja Linardić