Sl. 1. – naslovnica Frankopanovog prstena iz 1992. godine

Široj hrvatskoj javnosti malo je poznat Henry Thode, njemački povjesničar umjetnosti koji je bio direktor Instituta Städel u Frankfurtu na Majni od 1889. do 1891. godine, a na sveučilištu u Heidelbergu predavao od 1894. do 1911. godine. Napisao je nekoliko knjiga o renesansnoj umjetnosti Italije. Baveći se temama od Franje Asiškog i početka renesanse u Italiji, preko monografija posvećenih Giottu, Mantegni, Correggiu i Tintorettu svoj povijesnoumjetnički opus završava trotomnom studijom o Michelangelu i kraju renesanse. Osim povijesnoumjetničkih studija autor je i nekoliko kunstnovela, od kojih je nama najzanimljivija „Der Ring des Frangipani. Ein Erlebnis.” („Frankopanov prsten. Doživljaj“). Na njemačkom je objavljena prvi put 1895. godine, a doživjela je nekoliko izdanja kao i prijevod na engleski jezik. Ova europska uspješnica prvi je put prevedena na hrvatski jezik u ne baš zahvalnim vremenima 1944. godine te je kao proskribirana literatura doživjela sudbinu teško dostupne rarissime. Danas je ona pristupačnija zahvaljujući pretisku iz 1992. godine u izdanju Matice hrvatske iz Rijeke, kojem je nadahnut predgovor napisao dr. Darko Gašparović (sl. 1.). Thodeova novela utjecala je i na roman „Vuci“ Milutina Cihlara Nehajeva, u kojemu je autor pokušao slikovito opisati događanja bremenitog 16. stoljeća u Hrvatskoj.

Sl. 2. – prikaz klečećih Krste Frankopana i Apolonije Lang

Novela započinje trenutkom u kojem Camillo Soranzo, knjižničar biblioteke Marciana, donosi Henryju Thodeu prsten s njemačkim natpisom. Ovome ga je predao neki zemljoradnik koji ga je pronašao prilikom zemljanih radova. Na prstenu je pisalo goticom „Myr wyllen dyn eygen“ (na njemačkom „s drage volje Tvoja“). Thode je utvrdio da je prsten pripadao krčkom knezu Kristoforu Frankopanu, kojemu ga je poklonila njegova žena Apolonija Lang (sl. 2. – klečeći par Krste i Apolonije na grafici u Njemačko-rimskom brevijaru).

Istražujući u venecijanskim arhivima sudbinu kneza Frankopana i njegove žene, pisac je ispričao zanimljivu priču. No ovim putem vas neću opterećivati opisom radnje, već pozivam zainteresirane čitatelje da navedeno djelo sami pročitaju. Uputit ću tek na to da su Krsto i Apolonija dali podići oltar u župnoj crkvi Sv. Martina u Obervellachu u Koruškoj koji je naslikao Jan van Scorel 1520. godine (sl. 3.). Na bočnim krilima dali su prikazati dvoje svetaca, svojih zaštitnika. Tako lijevo Sv. Kristofora, a desno Sv. Apoloniju. Nailazi se na tvrdnju da su za likove svetaca poslužili osobno Krsto i Apolonija, te bi to bili njihovi portreti (sl. 4.).

Čitatelj se može upitati je li prsten o kojemu je Thode pisao zaista postojao ili je samo plod njegove književne fantazije. Potvrdu o njegovom postojanju pruža nam crtež prstena na samom početku novele (sl. 5.). Njega je izradio češki slikar barun Friedrich von Puteani, tada nastanjen u Veneciji. No i crtež je mogao biti izmišljen. Izvjesniji dokaz o postojanju prstena pronalazimo na fotografiji datiranoj oko 1895., a koja je pohranjena u Bayreuthu, Nationalarchiv der Richard-Wagner-Stiftung. Legenda fotografije tvrdi da na njoj Henry Thode u ruci drži Frankopanski prsten (sl. 6.).   

Ako je prsten zaista postojao, gdje se danas nalazi?

Prateći detalje Thodeova životopisa, nailazimo na podatak da je jedno vrijeme živio u Vili Cargnaco na Lago di Garda, koju ju kupio 1910. godine. Na fotografiji njezina salona (sl. 7.) na zidu zamjećujemo Thodeov portret, za koji znamo da ga je naslikao 1892. godine  njemački slikar Hans Thoma. Danas se ovaj portret (sl. 8.) nalazi u muzeju Städel u Frankfurtu na Majni koji je dio instituta na kojem je Thode radio. No kako je tamo dospio?

U konfisciranu Thodeovu vilu nakon Prvog svjetskog rata  uselio se Gabriele Rapagneta, samozvani D’Annunzio. Od nje je stvorio tzv. Vittoriale. Prema vlastitim riječima, njezinim preuređenjem on je talijanizirao njemački duh vile. No ova građevina nosila je sve odlike skladne lombardske vile (sl. 9.). Kolika je ljubav Henryja Thodea bila prema kraju u koji se doselio dočarava njegova kunstnovela Somnii Explanatio, čiji se naslov nalazio i na ulazu u posjed vile Cargnaco (sl. 10.), a i podatak da je za promociju talijanske kulture Thode dobio priznanje od talijanske vlade.

Zahvaljujući tekstu danske spisateljice Karin Michaelis saznajemo da je D’Annunzio ovaj portret vratio njegovoj drugoj ženi, danskoj violinistici Herthi Tegner, na vrlo nedostojanstven način. Između ostaloga sliku je vratio bez okvira. Iako su zakonski sve nekretnine u Italiji njemačkim građanima oduzete, svoje su pokretnine mogli preuzeti. No D’Annunzio je odlučio Thodeovu imovinu zadržati. Soba koja je doživjela najmanje promjena u rekonstrukciji interijera je tzv. Stanza del Mappamondo u kojoj je bila Thodeova knjižnica u kojoj su se nalazile vrijedne inkunabule i cinquecentine. Novi vlasnik zadržao je i namještaj, Thodeove osobne stvari kao i fototeku čije je reprodukcije iskoristio za ukrašavanje ostalih soba. Sve je pak slike Hansa Thome prodao na aukciji. Njihova „njemačkost“ nije odgovarala profinjenom D’Annunzijevom ukusu. 

Sl. 11. – ogledalo u sobi Mascheraio

No zadržao je sve okvire. Pa se tako i okvir Thodeovog portreta još uvijek nalazi u Vittorialeu, u sobi nazvanoj Mascheraio, koju je D’Annunzio namijenio za boravak neželjenim gostima. U asemblažu u kojem je iskoristio okvir Thodeovog portreta očituje se sva psihopatologija dekadentnog talijanskog pjesnika. U predmetnom okviru nalazi se ogledalo. A iznad njega okvir s pozlaćenim natpisom upućenom posjetitelju: «Al visitatore: Teco porti lo specchio di Narciso? / Questo è piombato vetro, o mascheraio. / Aggiusta le tue maschere al tuo viso / Ma pensa che sei vetro contro acciaio» (sl. 11.). Narcisoidnost koju pripisuje posjetitelju te personificiranje ogledala koje o posjetitelju misli da je staklo suprotstavljeno čeliku potvrda je samog D’Annunzijevog nestabilnog psihičkog stanja. 

Tko je danas vlasnik Frankopanovog prstena? Njegova nas aura i danas privlači, te nas zove sebi, da pretražimo prostore Vittorialea, zapravo više prostora sramote, nego slave talijanskog naroda, u kojima se nalaze i druge umjetnine s naše strane Jadrana.

Željko Bistrović/Primorski Hrvat