Lapidarij Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja

Ranko Starac, 2013

0
30

Zbirka kamenih spomenika Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka većim dijelom je izložena u Lapidariju smještenom u arkadnom hodniku uz sjevernu stranu dvorišta muzeja. Burne povijesne mijene koje su ostavljale tragove na životu Rijeke i Sušaka odrazile su se i na povijet prikupljanja i selidbe kamenih spomenika. Pri tome moramo uzeti u obzir da su Rijeka i Sušak bila dva odvojena grada, pa je povijest njihovih muzeja i zbirki različita. 

Kapetan T. Gelletich

Naporima entuzijasta prva prikupljanja predmeta za budući Museo Civico započela su 1875. godine, pozivom vlasnika dnevnog lista „La Bilancia“  E. Mohovicha na darovanje, pa je isti list potom objavljivao imena darovatelja. Osnovni poticaj za osnutak muzeja došao je s vrha vlasti, odnosno na preporuku cara Franje Josipa I. Prvu komisiju koja je prihvaćala predmete koji su mahom bili donošeni iz svih krajeva svijeta činili su G. Kobler, vitez de Thiery i liječnik de Leard. Već krajem iste godine zbirka broji 869 predmeta, od čega 715 komada novca. 1883. godine broj darovatelja popeo se je na 178, sa 2868 upisanih predmeta. 1884. umire T. Gelletich, pomorski kapetan, koji za formiranje muzeja ostavlja 5000 forinti. 1884. po projektu G. Zammattia grade se muška i djevojačka škola. U muškoj školi predviđen je izložbeni prostor. Tek 1890. godine se u prostor na katu škole na Dolcu preseljava pokretna građa do tada držana u prostorima Magistrata. Konačno je 1893. godine otvoren Museo Civico Fiume.

Komisija za uređenje muzeja 1926. godine predlaže preseljenje muzeja u adekvatniji prostor u vilu Margheritu (danas zgrada Državnog arhiva). O muzeju od tada vodi brigu zaslužni riječki konzervator Riccardo Gigante. Tek izmještanjem u novi prostor konačno započinje prikupljanje kamenih spomenika i njihovo izlaganje na jednom mjestu. U opsežnom preseljenju 1934. godine u park vile prebačeni su slijedeći spomenici: Iz ogradnog zida potoka kod gradskog parka izvađen je grb obitelji Argento. Veliki kameni reljef s likom dvoglavog orla (jedna polovica) izmještena je iz dvorišta uz kuću mirovinskog fonda na Mlaki. Sa obruba ceste koja je vodila prema kući pokojnog gradonačelnika G. Ciotte izvađeno je 14 stupova  s grotesknim likovima tzv. Adamićevih svjedoka. Danas u muzejskom lapidariju stoje 13 stupova, jedan je nestao u Drugom svjetskom ratu. Stigle su i dvije velike barokne statue koje su stajale uz monumentalni ulaz parka na Školjiću, kojeg je sistematizirao još A. Lj. Adamić. Uz njih je dovezen još jedan ulomak skulpture koji je stajao na polustupu u sklopu ulaza u vilu Ciotta. Potom su iz ogradnog zida demontirali lapide koje je skupio Ciotta ili ih je naslijedio od ranijih sakupljača. Tu se spominju jedan reljefno dekorirani mramorni luk, dvije okrugle reljefne reljefne ploče – patene, ranoromaničkog stila izrade, vjerojatno porijeklom iz Venecije, jedan ulomak prozorske kamene tranzene (nije zatečen u poraću), jedan ulomak mramornog sarkofaga s prikazom nagog mladića, jedan ulomak antičkog natpisa, jedan ulomak antičkog arhitrava, nadgrobna stela Tita Badusija Sabinijana, nadgrobna stela Vetidija Pindara, jedan mramorni stupić s glavicom (nije izložen, potječe iz srušene crkve Sv. Andrije uz današnju Ciottinu ulicu). Iz tehničke škole prebačeni su spomenici poput jedne kamene nadprozorne lunete s kapele Sv. Bernardina (srušene, postojala je uz zapadno pročelje Duoma), natpisna ploča o prvom mađarskom komgresu prirodoslovaca, jedan natpis o proširenju luke iz 1848. godine, riječki kameni dvoglavi orao, skinut sa stare bolnice Svetog Duha na Brajdi, jedan reljef s likom carskog dvoglavog orla iz starog kaštela, grb baruna Argento, grb obitelji Rovere, grb obitelji Ivanosich, natpis skinut u ulici „Via Tomaseo“, kojeg je postavio Cesare Argento. Prije Drugog svjetskog rata iskopani su spomenici poput kamenog bloka s isklesanim prikazom ascije (sjekire) s trga ispred crkve Sv. Jeronima, kanelirani kasnoantički komad stupa iskopan na trgu Star iza starog kaštela.Prigodom iskopavanja ranorimske nekropole na čestici prije izgradnje Riječkog nebodera (ex piazza Regina Ellena) u park vile Margarita prenesen je i komad antičkog zida (fragmenta mauzoleja), građenog od pravokutnih klesanaca položenih u vodoravne redove. Dio kamenih urni iz ove nekropole i danas se čuva u našem muzeju. U lapidariju je izložen i ulomak prednjeg dijela kasnoantičkog sarkofaga sa strigiliranim reljefnim motivom, koji je pronađen 1914. uz unutarnje lice bedema na Korzu. 

U razaranjima Rijeke krajem Drugog svjetskog rata stradale su brojne zgrade u središtu grada, a u poratnim obnovama dio zatečenih spomenika je prebačen u muzej. Jedan antički, vrlo važan natpis u kome se spominje gradski duumvir Gaj Notarije Vetidijan odnesen je iz dvorišta crkve Marijina Uznesenja (izvorno je bio uzidan u pročelje crkve) u muzej. To nam je zapravo jedini pouzdani antički natpis koji svjedoči o municipalnoj organizaciji grada Tarsatike. Iz začelja crkve Sv. Jeronima izvađen je mali žrtvenik posvećen autohtonoj liburnskoj božici Sentoni. 

1961. godine u muzej je s trga Sv. Mihovila u Starom gradu prenesena nadvojna greda ulaznog portala s natpisom koji govori da je kuću dao izgraditi arhiđakon Bartol Grahovac 1561. godine. U blizini crkve Sv. Vida bila je kuća Vičević, s koje je prenesena nadvojna greda s natpisom o gradnji koju je vodio majstor Gašpar sa ženom Barbarom „svojom rukom“. Datacija natpisa – 1561. godina, napisana je glagoljskim znakovljem. Izloženi su i ulomci grede s natpisom na latinskom jeziku iz 1518. godine, kao i nadvojna greda iz 1523. godine, skinuta s župne kuće u Starom gradu, s poznatim latinskim citatom koji u prijevodu znači „ u te se Gospodine uzdam i u tvojim rukama su moja vremena“. U poraću su u u muzej stigli i grb obitelji Bono s Kalvarije,kao i  mramorni reljefni grb grada Rijeke, skinut s zgrade municipija. S iste zgrade skinut je i reljefni prikaz u kružnom medaljonu lava Sv. Marka, barokni rad, kojeg je Venecija poklonila Rijeci u vrijeme D“Anunzzijeve uprave. Prije nekoliko godina jedna obitelj je muzeju poklonila mali, u lokalnom sivcu načinjen reljefni prikaz riječkog grba, kojeg su zatekli oštećenog na tlu ispod jedne od derutnih kapela stare isusovačke kalvarije. Iz svega napisanog vidimo da je lapidarij nastajao u dugom razdoblju isključivo prikupljanjem kamenih spomenika i arhitektonskih dekoriranih ulomaka s područja užeg središta Rijeke. Stariji spomenici antičkog ili srednjovjekovnog porijekla davno su sakupljeni i ne znamo im porijeklo. Nedavnim arheološkim iskopavanjima trga „Pul Vele crikve“ pronađeni su dijelovi velikog ranokršćanskog bazilikalnog sklopa, s predvorjem u kome je bio ukopan neukrašen kameni sarkofag s poklopcem. Sarkofag je prenesen pred lapidarij muzeja, gdje je otvoren i ispražnjen. U njemu su zatečeni skromni skeletni ostatci djeteta i jedna mala zlatna karičica, kao i mnoštvo vrlo živahnih pijavica. U muzeju se čuva i više natpisa na mramornim pločama velikih dimenzija, uglavnom iz razdoblja talijanske uprave, koji se za sada ne mogu izložiti jer za njih jednostavno nema prostora.

Na području Trsata, odnosno Sušaka muzejsko-kolekcionarsku priču vodio je moćni Laval Nugent, koji je ruševnu trsatsku Gradinu namijenio za obiteljski mauzolej. Nakon duljih restauratorskih i rekonstrukcijskih zahvata i pregradnji ne samo kaštela već i stambene kuće s natpisom „Decrevi“ (Odlučio sam!) 1843. godine otvoren je Museum Nugent. Već 1894. godine arheološki dio zbirke prodan je današnjem Arheološkom muzeju u Zagrebu. U Zagreb je otišla čak i mramorna ploča s natpisom „Museum Nugent“. U najkraćim crtama, Nugentova zbirka bila je sakupljana od više suradnika u duljem periodu, sadržavala je građu porijeklom isključivo s područja Italije. U svojoj kući držao je nikad raspakiranih 60 sanduka s gotovo 1300 komada južnoitalske grčko-helenističke keramike, čiji je mali dio danas izložen u Arheološkom muzeju u Zagrebu, kao i glavnina skulptura, reljefa i natpisa, koji su smještenu u ulaznom hodniku muzeja. 

Danas se u sklopu trsatske Gradine nalazi na zid postavljen reljefni prikaz obitelji Nugent i Riario – Sforza, izvorno smještenom unutar zabata nad ulazom u kuću Decrevi. Brojni rasuti ulomci mramorne dekorativne skulpture sada leže na tlu kod ulaza u turističko-informativni ured. Velik dio kamenih elemenata koji su pripadali mramornim sarkofazima smještenim u kapeli „Mir junaka“ kao i dijelovima oltara iz iste kapele bačen je prigodom radikalne „obnove“ Gradine tijekom 60 – tih godina 20. stoljeća. Već ranije, za života potpuno osiromašene i pomalo umno poremećene Ane Nugent Gradina je bila potpuno devastirana i zapuštena. Napori prof. Miroslava Blažićevića, koji je uz mala i uvijek nedostatna sredtva kao muzealac i ljubitelj baštine skrbio o trsatskom kaštelu od 1948. godine na kraju su završili u komercijalnoj betonizaciji i restauraciji. Unatoč izmijenjenih uloga i funkcija, koje su pod patronatom politike provodili pojedini stručnjaci i konzervatori, možemo ipak reći da je Trsatska Gradina danas među rijetkim relativno uređenim i pristupačnim lokalitetima ovog tipa u Hrvatskoj. 

Teškoće i vječno nerazumijevanje pratili su i napore rijetkih intelektualaca koji su na istočnim obalama Rječine, u prosperitetnom i tada najudobnijem gradu kraljevine SHS, Sušaku, htjeli osnovati muzej. Dr. Andrija Rački bio je inicijator osnivanja Muzejskog društva, čiji je rad podupirao i tadašnji gradonačelnik Đuro Ružić. Uvijek je bilo domoljuba koji su shvaćali važnu društvenu ulogu muzeja, ali i važnost čuvanja baštine. Tako su zbog prijetnji napada talijanskih ardita i već poznatih pustošenja viđenih u susjednoj Rijeci sušački mladići odnijeli težak reljef s likom Sv. Marka, koji je bio do tada na izvornom mjestu u ogradi iznad ulaza u spilju. Zakopali su ga u šumici nedaleko Gradine, po prestanku opasnosti reljef je iskopan i prenesen uz ogradni zid pred ulazom u kaštel. Od 1933. godine započinje radom Gradski muzej Sušak, koji je vrlo brzo rastao i obogaćivao se donacijama istaknutih obitelji. Već 1934. godine otkupljena je zbirka bakarskog trgovca Mate Mažića. Manji dio te zbirke postavljen je u Bakru 1948. godine, iz koje je nastao danas nepostojeći Bakarski muzej.

Iste godine muzej je imao 1072 predmeta, a voditelj je bio prof. Ivan Sveško. Muzej se preseljeva više puta do 1942. godine, kada se smješta u prostorije Hrvatskog kulturnog doma, no nakon bombardiranja dio predmeta biva uništen. U veljači 1948, nakon obnove kuće „Decrevi“ na Trsatu, preseljava se ondje i muzej pod imenom Muzej Hrvatskog primorja. Silni poratni entuzijazam imao je za posljedicu golemo povećanje zbirki. U međuvremenu se u Rijeci nakon rata osniva Gradski historijski muzej, koji djeluje u istočnom krilu nekadašnje Guvernerove palače. Većina kamenih spomenika se prikuplja u na lokaciji u Rijeci. Od 1953. godine Muzej Hrvatskog primorja postaje Narodni muzej. Dalji tijek sapunice o mijenama u nazivima muzeja nećemo iznositi, osim podatka da je od 1956. godine građa iz svih odjela muzeja na Trsatu, osim zbirke NOB-a, preseljena na riječku lokaciju gdje se nalazi i danas. 

Na području našeg grada nalaze se još dva lapidarija u crkvenom posjedu. Velik dio nadgrobnih ploča s izlizanim ili čitljivim grbovima i natpisima izvađeno je iz poda crkve Uznesenja Marijinog (Duoma) u Starom gradu. Ploče su tada postavljene uz sjeverni bočni zid crkve, gdje se nalaze i danas. Pamtim kao dijete da sam s velikim zanimanjem pokušavao iščitati imena naših starih, njihove epitafe i grbove. Danas je taj prostor privatni parking župnika, zatvoren ogradom, kao da ograda ne može ići do njegovog parkirnog mjesta, a sam koridor bude javnom površinom. Naravno, uvijek su opravdanja o pijancima, drogiranjima i sličnim aktivnostima u zakutcima naših gradova sasvim realna, ali na tim pločama je ispisana povijest našeg grada. Drugi, također praktično nedostupan je izvanredno dojmljiv i apsolutno najatraktivniji prostor u gradu – klaustar nekadašnjeg augustinskog, sada dominikanskog samostana, s popratnim kapelama i crkvom Sv. Jeronima. Ovdje na kamenim pločama leže ispisana imena generacija riječkih kapetana, posjednika, trgovaca, kanonika. Opet je opravdanje dugotrajna obnova i restauratorski zahvati na dijelovima kompleksa, koji su se otegnuli poput Benčića u nedogled. Postoje i manje skupine kamenih spomenika koje čuva Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Rijeci, Užarska 27., koji bi se mogli predstaviti u uznimno lijepom i obnovljenom baroknom unutarnjem dvorištu, za kojeg zna jako mali broj naših sugrađana. Jednu skupinu kamenih spomenika poput grbova i dijelova oltarne skulpture imaju i trsatski franjevci. U dvorištu uz ulaz u kapelu zavjetnih darova nalazi se dvostrešnim krovom natkriven prostor za paljenje zavjetnih svijeća. Mramorni stupovi i kapiteli koji nose ovu nadstrešnicu demontirani su iz interijera Nugentove kapele „Mir junaka“ u već spominjanoj „socijalističkoj“ obnovi Gradine. Obnoviteljima je tada smetao i kameni istokračni križ (tzv. grčki ili malteški križ) koji se nalazio na vrhu zabata nad pročeljem iste kapele, (bivšeg mauzoleja, u kojeg su smjestili kuhinju i šank ugostiteljskog objekta). Taj križ ipak je dobio novu funkciju, ističe se na začelju ispod spomenute nadstrešnice. 

Buduća cjelovita obnova trsatske Gradine valjda će imati za posljedicu i prezentaciju ostataka dekorativne arhitektonske kamene skulpture i dijelova nadgrobnih spomenika odnosno sarkofaga obitelji Nugent. Tu su i dijelovi oltara iz iste kapele „Mir junaka“, izgrađenog 1857. godine. Gornji dio torza skulpture s likom sveca s tog oltara nestao je iz prostora Gradine prije nekoliko godina. U nedavnim arheološkim radovima unutar ruševnog i zapuštenog stambenog dijela kaštela pronašli smo odbačen donji dio torza iste skulpture. Sudbine kamenih spomenika su uvijek vezane uz mijene društvenih okolnosti i pomodnih shvaćanja. Apeliramo na imaoca gornjeg dijela iste skulpture da se javi, kako bi konačno spojili kip u jednu cjelinu i vratili ga mjestu kome pripada. Posebno poglavlje čine najstariji nadgrobni spomenici, koji odavna više nisu na izvornim grobnim mjestima, unutar groblja Kozala. Na kraju možda bi u ovim kriznim vremenima ipak trebalo razmisliti o pisanju jedne kvalitetne monografije u kojo bi se kataloški obradili i dobrim fotografijama popratili svi kameni spomenici koji postoje u gradu, neovisno o njihovom trenutnom položaju i vlasničkom statusu. Ta bi monografija u potpunosti odrazila i posvjedočila stoljetnu burnu prošlost grada i njegovih građana.

Ranko Starac, Sušačka revija 2013