Kruna hrvatskoga kralja

0
67

Hrvatska kraljevska kruna i žezlo od davnih davnina predstavljali su željeno dobro, pa tako je tomu i danas iako već odavno ne stoluju u nas kraljevi. Po našoj staroj Istri razmiljeli su se kojekakvi pustolovi i tragači za hrvatskim “gralom”; gdjekad je to imovina kralja Tomislava (?-928), gdjekad kralja Zvonimira (?-1089). Sve jedno, valjda, kojemu je kralju pripadala s obzirom da u našoj burnoj povijesti ima velikih praznina, pače i neobičnih prepravki povijestnih događaja; primjer su tome višestruke obradbe “Ljetopisa popa Dukljanina” (12. st.). Zanimljiv je podatak da je Zvonimir nakon krunisanja poklonio Svetom ocu Grguru VII. jedan samostan u Vrani koji je služio kao hospicij za papine poslanike te da su ondje bile pohranjene dvije zlatne krune; jedna navodno Tomislavova, a druga Stjepana Držislava (?-967)…
No, da bi sve dvojbe iz daleke hrvatske prošlosti bile još zamršenije i zagonetnije, evo nas nekoji zanimljivi zapisi navode istarskome priobalju- Postoje nekoja istarska područja koja su suvremenim tragačima zanimljiva; uvala Blaz i uvala Barbariga. Barem za sada možemo labavo predpostavljati da bi se ondje “nešto moglo pronaći”; u budućnosti će vjerojatno još biti kakvo zanimljivo iskopište…
Zbog zabune glede vlasništva – je li u pitanju Tomislavova ili Zvonimirova imovina, pače i Stjepana Držislava – nije jasno radi li se o jedinstvenoj kruni i žezlu koje su baštinila oba kralja ili o dvostrukim/trostrukim posvećenim predmetima…
Kroz mnoga stoljeća vodile su se borbe za hrvatsko prijestolje. Kralj je, nakon pogibije posljednjega vladara hrvatske krvi, Petra Svačića ili Snačića (?-1097), trebao biti okrunjen hrvatskom i ugarskom krunom. Ova potonja, kruna sv. Stjepana, poznata je, dok je ona stara hrvatska, za odveć burnih političkih vremena, nestala.

* * *

Nakon Zvonimirove nasilne smrti, njegovu krunu i žezlo trebalo je prenijeti Svetome ocu Grguru VII. na pohranu. Međutim, jedrenjača kojom su čuvari kraljevskih predmeta putovali, pred istarskom je obalom iznenada zahvaćena strahovitom olujom i nestala je u moru zajedno sa posadom i putnicima. Spasio se je tek jedan redovnik koji je nekim čudom doplivao do obale, upravo u uvalu Barbariga. Sa sobom je ponio i skupocjeni teret.
Bojeći se razbojnika na nepoznatu području, kraljevsku krunu i žezlo moguće je sakrio u jednu pećinu ili zakopao u zemlju. Zatim je krenuo dalje s namjerom da o nesreći obavijesti Svetog oca i da se vrati u Barbarigu s pratnjom kako bi se spasila kraljevska imovina. No, taj nepoznati redovnik doslovno je izbrisan iz povijesti; gube mu se tragovi. S njime su tako nestali Zvonimirova kruna i žezlo.

* * *

U 15. stoljeću na jedrenjači koja je plovila od sjevera prema Napulju nalazila su se i obilježja hrvatskoga kralja Tomislava(?) – kruna i žezlo, navodno i njegov plašt(?). Ne zna se zašto su ovi predmeti trebali stići do Napuljske kraljevine, odnosno je li jedrenjača trebala skrenuti za kratko i pristati negdje uz dalmatinsku obalu. Ugarsko plemstvo, posredstvom svojih uhoda, saznalo je za tajanstveni promet te su poslali svoje plaćenike u potjeru.
No, gonjenici su se sklonili u istarsku uvalu Blaz u Raškome zaljevu. Zbog bojazni da će ih neprijatelj otkriti, kraljevska su obilježja sakrili na tajnome mjestu negdje u uvali. Što je bilo s posadom jedrenjače, ne zna se, prekriveni su maglom minulih vremena kao i njihovi gonitelji. Tako su nestali kruna, žezlo i plašt…

* * *

U 18. stoljeću navodno se pojavljuju kruna i žezlo u jednoj smiješnoj zgodi. Bilo je to u vrijeme neposredno prije propasti Venecije. Mletački je namjesnik po Istri sakupljao porez, a seoski župani su ga morali počastiti jelom i pićem, kadikad i prenoćištem. Namjesnik je stigao u Belaviće blizu uvale Blaz u kasno predvečerje. Župan Grga Belavić pripremio je sobe za namjesnika i njegovu pratnju. Gosti su prvo večerali, a zatim ih je domaćin počastio najboljim istarskim vinom. Popilo se je mnogo vina te večeri. Dok su pripiti gosti pjevali i prepričavali kojekakve dogodovštine i pošalice, župan je za kratko izišao napolje, a kad se je vratio bio je ogrnut neobičnim plaštem, na glavi je imao krunu i u ruci žezlo kojim je mlatarao po zraku izazvavši smijeh pijanih gostiju. Zatim je ponovno izišao i vratio se je nešto kasnije bez onih predmeta te nastavio piti i nazdravljati mletačkome namjesniku.
Sljedećeg jutra kad su se svi otrijeznili, netko je župana upitao što je ono imao na sebi. No Grgo Belavić navodno se više ničega nije sjećao i sve je pripisao pretjeranu pijanstvu… Zatim je mletački namjesnik sa svojom pratnjom krenuo dalje pobirati namet. S obzirom da se taj namjesnik baš i nije iskazao u svome besramnom poslovanju, naskoro je smijenjen i vraćen u Veneciju gdje umire jedne večeri otrovan silnim alkoholom.
Eto, tako je to možda bilo, a možda i nije. Ova priča razbarušena je poput naše daleke prošlosti i ne treba joj ništa više dodavati. Možemo sve ovo prepričavati do mile volje, ali zakopano blago neka ipak ostane za sva vremena zakopano.