Igor Žic, prof.

Rijeka je grad kojem su posvećena tri muzeja u Italiji: u Rimu je Arhiv i povijesni muzej Rijeke, u Trstu Muzej dalmatinske, riječke i istarske kulture, no za Rijeku najvažniji je D’Annunzijev muzej Vittoriale na Lago di Garda. Taj je muzej suštinski važan za razumijevanje turbulentne riječke povijesti, naročito u onom razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, kad je Rijeka, nakratko, potpala pod Italiju. Gabriele D’Annunzio, taj Pjesnik – Komandant, od Rijeke je napravio svjetski problem u razdoblju 1919.-1920., nakon što je otišao iz Rijeke 18. siječnja 1921., smjestio se u svoj stari prostrani apartman u palači Barbarigo u Veneciji, koji je tada plaćala francuska vlada. U apartman je dovukao i dosta namještaja i predmeta iz Rijeke, kojim je bio dekorirao Guvernerovu palaču tijekom petnaest mjeseci svoje Talijanske uprave Kvarnera. Palača, na Canal Grande ima spektakularno pročelje ukrašeno mozaicima od muranskog stakla i, na neki način, savršeno je odgovarala D’Annunzijevoj estetici – zavodljivo lijepo, no na samom rubu kiča.

Tamo je nestrpljivo čekao dok su njegovi izaslanici tražili adekvatnu nekretninu u kojoj bi mogao uspostaviti svoj muzej i urediti mauzolej. Svim izaslanicuma zaprijetio je da budu brzi jer će se u protivnom baciti u Veliki kanal, nesposoban više živjeti u umirućem gradu na lagunama! I zaista, unutar tjedan dana svih šest izaslanika vratilo se s različitim prijedlozima. D’Annunzio je odabrao vilu Cargnacco mjestu Gardone Riviera na Lago di Garda.

Vila je u tom trenutku imala sedamnaest soba i prostran park. Bila je sagrađena u 18. stoljeću, a 1877. Kupio ju je austrijski inženjer Ludwig (Luigi) Wimner, načelnik Gardone. On je vilu prodao uglednom njemačkom povjesničaru umjetnosti Henryju Thodeu 1910. g. Thode (1857.-1920.) je poznat, osim po knjigama o talijanskoj renesansi i njemačkim suvremenim slikarima, i po sjajnoj knjizi, dokumentarnom romanu Frankopanov prsten (izvorno objavljen 1895., na hrvatskom 1944.!) o Krstu Frankopanu i njegovoj ženi Apoloniji Lang.
Thodeova prva supruga, Daniela Senta von Büllow, bila je pastorka Richarda Wagnera. Njena majka, Wagnerova druga žena, bila je Cosima Liszt, kćerka slavnog kompozitora Franza Liszta. Lisztu je izvorno pripadao veliki koncertni klavir Stainway u glazbenoj dvorani. Thode je živio u vili do Prvog svjetskog rata, kada ju je morao napustiti kao stranac iz neprijateljske zemlje. U vili je ostala njegova velika knjižnica te niz predmeta vezanih uz kompozitore Wagnera i Liszta.
D’Annunzio je zakupio vilu već 30. siječnja 1921. g. S ciljem da ne plaća zakup i da je ovako ili onako preuzme. Koliko god su ga oduševljavali predmeti vezani uz njemačke kompozitore, pa i koncertni klavir, odlučio je vilu de-germanizirati i posve je podrediti svom liku i djelu.
Kako je vila formalno prešla u vlasništvo lokalne uprave 10. travnja 1921., pojavila s legalna mogućnost da je D’Annunzio kupi. Digao je veliki kredit od 130.000 lira u Banco di Roma i 31. listopada 1921. kupio vilu. Kredit nikad nije ni pokušao isplatiti.
Već u studenom 1921. mladi arhitekt Gian Carlo Maroni (1893.-1952.) radio je na obnovi zgrade.

Spomen spis posvećen Constanzu Cianu, vezano uz Izrugivanje Bakra

Istovremeno, D’Annunzio se sporio s Thodeovim nasljednicima oko vile i predmeta u njoj. Kako je D’Annunzio bio okretan, malo je ucjenjivao velike talijanske izdavače Trevesa i Mondadorija, tjerajući ih da objavljuju njegova nova i stara djela, no ipak je najviše postigao time što je velik dio troškova obnove – i brojnih nadogradnji! – na sebe preuzela talijanska država, koju je predstavljao njegov prijatelj Benito Mussolini!
Trik je bio u tome što je D’Annunzio 22. ožujka 1923. poklonio svoju vilu talijanskom narodu, pa je bilo logično da talijanski narod participira u njenom uređenju. Ime Vittoriale je D’Annunzijeva kovanica, u smislu i pobjeda i nagrada za pobjedu!
Tijekom siječnja 1925. torpedni čamac MAS, s koljima je pjesnik-vojnik sudjelovao u Izrugivanju Bakra (Beffa di Buccari) 1918., dolazi u Vittoriale. Ubrzo dolazi i ratni brod Puglia, koji je sudjelovao u incidentu u splitskoj luci 11. srpnja 1920., kada je poginuo kapetan Tommaso Gulli! Pjesnik je dao brod rastaviti i prenijeti do Vittorialea, gdje je bila ponovno složena pramčana sekcija. Brod je, na nekih 300 metara iznad jezera, simbolično usmjeren pramcem prema Splitu!

Dana 24. veljače 1924., uoči priključenja Rijeke Italiji, D’Annunzio je postao Il Principe di Monte Nevoso (Princ od Snježnika). To je bila jedna od titula za koju je smatrao da je zaslužio, jer je Snježnik bio put kojim je Italija trebala ići prilikom daljnjih osvajanja na istočnoj obali Jadrana. Njemu bi tada bila još draža titula: Il Principe di Adriatico – no tu nije dobio.
Rijeka je anektirana Italiji 16. ožujka 1924. Slavni kirurg Antonio Grossich dočekao je kralja Vittoria Emanuela III., koji je došao brodom Brindisi u 10.30 u riječku luku kako bi proglasio aneksiju. Kralj je prošao kroz kazališni slavoluk koji je izradio Umberto Gnata (1879.-1956.). U čast aneksije bila je otvorena velika izložba u Circolo patriottico (danas Gradska knjižnica). U Municipiju (danas Kanal Ri) kralja je pozdravio Antonio Grossich, da bi potom održao govor i Iccilio Baccich.
U D’Annunzijevoj Guvernerovoj palači general Gaetano Giardino, dotadašnji upravitelj, predao je grad kralju i Italiji. Kralj je brodom otišao do Voloskog, a obišao je i Opatiju i Lovran. U riječkom kazalištu navečer je prisustvovao izvođenju opere Il Piccolo Marat, a s brodom Brindisi otišao je iz Rijeke u 22.20.

Aneksijom Rijeke politička misija D’Annunzija bila je završena i on se ostatak života posvetio samo izdavanju svojih knjiga i monumentalizacijom Vittorialea. 25. svibnja 1925. Mussolini je posjetio Gardone i s D’Annunziom se vozio jezerom.
U tu vilu hrvatski književnik Vladimir Nazor ‒ koji je sam za sebe naveo: „Imitator sam pjesnika Gabriele D’Annunzija, njegov popularizator i glorifikator u zemljama na Balkanu.“ ‒ ulazi snagom svoje mašte i na krilima svojih brojnih prijevod 1933. godine, te započinje raspravu i s D’Annunzijom, ali i sa samim sobom, iznoseći vlastite strahove i nadanja.

Tako Nazor piše u dugom eseju Faun i njegov mijeh, koji je dovršio 20. rujna 1933., no kojeg je prvi put predstavio javnosti kao predavanje 12. ožujka 1935. u Pučkom sveučilištu u Zagrebu, da bi ga u punoj dužini objavio tek 1942. u knjizi Eseji i članci (str. 31-78) Bio sam (a ne pitajte me ni kad, a ni kako, ni s kime; da li tijelom ili samo duhom, jer je to, na koncu svejedno; nisam kakav putujući reporter, lovac tragičnih ili humorističnih senzacija, informator, intervjuist ili slično ); bio sam, dakle (a što rekoh ne porekoh) na Gardonu, u villi, koju D’Annunzio zapremi, nakon što ga predsjednik ministarstva u Rimu – ne Nitti, no Giolitti – maknu iz Rijeke, u prve dane 1921. godine. Bio sam – velim po treći put – u Cargnaccu nad Gardonskom rivijerom i uđoh u Canonicu (D’Annunzio je frančeskanski zove svojom Porziuncolom) i porazgovorih se s pjesnikom pustinjačkom.


Dovezao me sa stanice u Bresciji mladi D’Annunzijev šofer, a pred malenim glicinijama i lonicerom uokvirenim vratima, kojima na pragu stoji upisano CLAVSURA SILENTIVM, dočekao me vjerni pjesnikov cameriere. Reče mi, da je Komandant sada sam u parku. Sijesta. Odmara se. Valja malo počekati. Da mi ne bude dosadno, pokazat će mi međutim barem dio pjesnikova dvorca. – I vodi me. Divno! Svuda sjaj i raskoš. Zavjese. Sagovi na podu, gobleni na zidovima. Hodam kao u crkvi. Na nekom stolu butilje, a na etiketama piše: Mouton-Rotschild 95. (Nazor: 1942., str. 66)
Poeta-Soldato bio je neobično očaran predmetima.
Egzotičnim, skupim, raskošno rezbarenim, s intarzijama. Obožavao je svilu i teške brokatne tkanine.

Cijelu vilu držao je u polumraku. Često je stvarao tijekom noći, dok je danju spavao u najgušćem mogućem mraku. Bio je Nosferatu, stvorenje noći.
Stvorenje kazališta zaljubljeno u prekrasne kulise. Nazor, pak, želi otvoren razgovor do same biti pjesničkog stvaranja patetičnog Rapagnette (što je
bilo izvorno Gabrielovo prezime!). D’Annunzio se pokušava obraniti pred zlovoljnim kolegom i sumnjičavim apostolom. Sve pomalo podsjeća na sobu ogledala, prepunu odraza.

“(D’Annunzio): Rekoh negdje da je u mene bezbroj fuša, i da znam živjeti hiljadama života. Zato sam mogao – dotjerane gotovo do savršenstva – napisati autopsihološke romane Giovanni Episcopo i L’Innocente…
-Dostojevski!
-I sermone u kojima je čitavo jedno evanđelje…
-Nitzsche!
-I patriotsku odu A Roma…
-Carducci!
-I hladnu savršenu pjesmu u knjizi Poema paradisiaco…
-Parnasijanci!
-I panteistički spjev Meriggio…
-Shelley!
-I peripatetički epos Laus Vitae…
-Byron!
-I tendeciozni roman…
-Tolstoj!
-I dekorativni sonet…
-Heredia!
-I ciničke pripovijetke u zbirci Le novelle della Pescara…
-Maupassant!
-I rimsku elegiju…
-Goethe!
-I civilnu odu Canto di festa pel Calendimaggio…
-Whitman!
-I građansku tragediju…
-Hauptmann!
-I…
-Dosta, prekinuh ga.” (isto, str. 48-49)

U vrijeme dok se ovako nadmudrivao s D’Annunziom, Nazor je u Zagrebu ubrzano tiskao brojne čitanke, zgrtao novac i gradio istovremeno dvije vile.
Koliko se D’Annunzio trudio oko Vittorialea, toliko je Nazor uređivao svoj vrlo sličan svijet. I izvori prihoda bili su im slični. No, Nazora muči i politička dimenzija zamršenih tisućljetnih hrvatsko-talijanskih odnosa: borba za Jadran i preplitanje kultura.
„(D’Annunzio): Nešto ću ti ipak priznati. Jadranski vjetrovi: bura, široko i maistral, dušu i iz tvojih barbarskih pluća. Moji su pak svi Eolovi sinovi, što se s homerskog otočića razmeću po čitavome Sredozemnom moru, od Herkulovih stupova i od užarenih libijskih obala do blagoslovenih ostrva kikladskih i do cvjetnoga Kipra, stare dike Mletačke, pozornice
jedne moje drame, pune ženske strasti. Lađice tvojih neretvanskih gusara plove – sanjao si – do Seponta pod Garganom i do Kaorlija blizu Venecije; liburne tvojih hrvatskih kraljeva jedre – kazao si – do Raba i do Valone; a moja se Nave, galija nad galijama, zove Tuttoilmondo i zna čitavo Sredozemno more. Na njoj siti bio i bit ćeš opet – galeotom. Tvome Pokle su me prikovali i Trajna, nina, nena nikad kraja i konca. Sve da i jesi Jadranin, ja sam Sredozemac. Nisi do dio moga bića, zaljev moga mora. Zakarpaćanin i Panonac postade Jadraninom. Neka ti bude. No ne stvaraj mite; Hrvate u Sepontu, morske vukove
Ladislave, Domagoje, Olujine ženike i Zvonimirove lađe. Sve to blijedi, tone i propada pred sjajem i slavom duždeva Bučintora. Neka ti bude samo galeot Ilija, pa i Veli Jože, te sluge naše. Kukaj, robe! Stari jadranski i mediteranski miti jedino su za me. Ne diraj u naše Kiklope, u Kentaure, u Hipogrife, i u sirene, koje ti prometnu u neke vile Halugice.“ (isto,str. 50)
Kako je usred tih aktivnosti Nazor bio i umirovljen, došao je u priliku da se posve okrene književnosti.
Ubrzo je, 1934. godine, ušao u Akademiju kao redovni član. Savršeno neupadljiv, a opet prodoran; pomalo čangrizav i istovremeno nepokolebljivo odan sustavu. Dosta se družio s Miroslavom Krležom, kojeg je smatrao jedinim ravnopravnim sugovornikom o književnim pitanjima (o politici nikad nisu razgovarali, jer su, u tom trenutku, bili na posve suprotnim stranama!), pa mu je dao na čitanje prvu verziju eseja Faun i njegov mijeh. Nastavlja obračun s D’Annunzijom.
“Ne spominji tuđe vrtove. U svim si voćnjacima brao; u svim si lugovima, zvjerokradice, ubijao; po svim si njivama pabirčio. Najviše si harao u baščama Maupassantovim. Od jedne strofe u Maupassantovoj zbirci Des Vers gradio si čitav svoj sonet Cuprea u Intermezzo. Tvoje pripovijetke u Turlendana ritorna i La fine di Candia samo su prepričavanje dviju Maupassantovih novela: Povratka i Konopca. Tvoja je Venera d’aqua dolce imitacija Maupassantove Aubord de l’eau; a postanak, pa i izvedbu svojih dužih pjesama Il peccato di Maggio i Tredicesima fatica dužan si Maupassantovoj Venus rustique, samo što si u Tredicesima fatica pretvorio žensko u muško, božicu ljepote u bradatog Herakla. I tvoj Il sangue delle vergini plod je čitanja prvog odlomka Longfellowova
Hiawathe ili barem CXLVIII Baudelaireove pjesme u Les Fleurs du Mal (Le Calumet de paix. Imite de Longfellow). A tko da pođe u trag svim tvojim manjim i krupnijim imitacijama. U tvojim hambarima osjeća se vonja pšenice s tuđih njiva. Tvoj sunarodnjak veli: “D’Annunzio ne stvara, uzajmljuje”. “Naturalist, pijetist, psiholog, nitzscheanac, egoarh, arhaik i folklorist, D’Annunzio juri od jedne knjige do druge, po svim poljima misli, ne zastajući nigdje…”(isto, str. 46)

U vrijeme dok ga Nazor secira, D’Annunzio postaje simbol talijanskog fašizma, moralna vertikala jednog dobro prihvaćenog pokreta. Ipak, gledano s jezera Garda 1934. – Rijeka mu je dalje od Kine Marca Pola! Mussolini, koji mu nikad nije oprostio prvenstvo u postvarenju fašizma, postavlja ga na čelo talijanske Kraljevske akademije 1937. godine. Posve kratko uživao je u toj počasti jer je umro već 1.ožujka 1938. godine, ostavivši za sobom pedesetak tomova sabranih djela. I Vittoriale…

U Vittorialeu postoji i mala, ali interesantna zbirka automobila. Jedan od automobila koji zaslužuje pažnju jest Alfa Romeo Sotonin dah (Soffio di Satana). Tijekom ljeta 1946. tadašnji izvanredni povjerenik zaklade Il Vittoriale degli Italiani, prodao je Sotonin dah kako bi podmirio barem dio dugova nakupljenih tijekom (predratnog) i ratnog razdoblja. Poslije više promjena vlasništva automobil se našao na aukciji u Firenzi u rujnu 2017., s početnom cijenom od pola milijuna eura! No, tu se ukazala talijanska država, preuzela automobil i vratila ga u Vittoriale. Bio sam otišao u Trst na višemjesečnu (12. srpanj – 3 studeni 2019.) izložbu Disobbedisco (Neposlušan – D’Annunzijeva revolucija u Rijeci 1919.-1920.), koja se održavala u prekrasno obnovljenoj ribarnici iz vremena Austro-Ugarske (službeno Salone degli Incanti (recimo, Dvorana čudesa). Na izložbi je bilo moguće vidjeti i impresivni FIAT veličine Rollce-Roycea, kojim je taj Pjesnik – Komandant zauzeo Rijeku. Naime, na 12. rujna 1919. D’Annunzio je, bez borbe, zauzeo Rijeku u crvenom Fiatu 501, na čelu svojih dobrovoljaca. Dobri talijanski poznavatelji automobilizma osporavaju i ovu jednostavnu tvrdnju. Tvrde da je ušao u grad u automobilu Fiat 3A, modelu koji se počeo proizvoditi 1912. godine. Na fotografijama je moguće vidjeti D’Annunzija i u Fiatu Zero. Tijekom 15 mjeseci boravka u Rijeci, on je koristio i druge aztomobile, pa i Type 4 (501), s kojim se odvezao u Vittoriale i s kojim je zapravo uspostavio današnju, malu ali zanimljivu zbirku ekskluzivnih starih vozila.
Zbirka uključuje i Isottu Fraschini, automobil koji je D’Annunzio kupio kako bi zadovoljio svoju posljednju ljubavnicu, groficu Evelinu Morasso Scapinelli. Taj automobil nama je vrlo zanimljiv jer ga Pjesnik zvao od milja Trogir (tal. Traù)?! Riječ je o Type 8B.
Imao je redni osmocilindrični motor sa 7372 ccm zapremine i 150 KS. Od tog modela napravljeno je samo osamdesetak primjeraka. U kolekciji je važan i kao posljednji automobil koji je nabavio D’Annunzio.
Uz impresivni FIAT na izložbi u Trstu bilo je moguće vidjeti i čitav niz dokumenata, zastava, fotografija, uniformi, odlikovanja i slika iz tog vremena. Gotovo svi predmeti bili su prenijeti iz D’Annunzijeve vile Vittoriale, s Lago di Garda. Autor izložbe bio je Giordano Bruno Guerri, predsjednik zaklade Vittoriale degli Italiani.
Naziv izložbe – Disobeddisco – D’Annunzijeva je parafraza Giuseppe Garibaldija, ujedinitelja Italije.
Vrlo često su i najobičnije stvari kod D’Annunzija parafraza nečijih misli, ulomaka, knjiga. Upravo zbog te njegove osobine – da strpljivo vreba tuđe ideje i potom ih proguta i predstavi kao svoje – Romain Rolland, francuski pisac, nobelovac i mirotvorac, rekao je da ga D’Annunzio podsjeća na proždrljivu i opasnu štuku!


Na izložbi je bilo moguće vidjeti i jedan od simbola grada Rijeke: originalnu glavu dvoglavog orla s Gradskog tornja! Nakon što je Gabriele D’Annunzio sa svojim arditima zauzeo Rijeku 12. rujna 1919. godine i od nje napravio svoju nezavisnu, prvu fašističku državu, stradao je i dvoglavi orao, kojeg je izradio kipar Vittorio de Marco 1906. godine.
Dana 4. studenog 1919. godine dva ardita, Guglielmo Barbieri iz Firenze i Alberto Tappari iz Milana, popeli su se na toranj i otpilili mu jednu glavu, ne bi li od dvoglavog austrijskog orla, napravili jednoglavog rimskog! Tada su bila otučena i lica austrijskih careva Karla VI. i Leopolda na fasadi tornja. Barbieri je kasnije, u Milanu 1932., izdao obimnu foto-monografiju posvećenu događajima u Rijeci, od 30. listopada 1918. do priključenja grada Italijigodine. On je i poklonio D’Annunziju glavu orla koju je odrezao i ona je već dugo u Vittorialeu.

Na izložbi u Trstu glava je povezana s fragmentima koje je spasio Giuseppe Stojan 20. siječnja 1949. godine, prilikom skidanja orla s Gradskog tornja, a koji su već dugo u Arhivu i muzeju grada Rijeke u Rimu. Izložba u Trstu bila je uvod u postavljanje spomenika Gabrieleu D’Annunziju u Trstu, koji je inauguriran u podne 12. rujna 2019. na prekrasnom Trgu burze. Vrlo je neobično da je spomenik postavljen
u Trstu ‒ povodom stogodišnjice ulaska D’Annunzija u Rijeku!?! U najmanju ruku to je bilo bizarno!
Bizarna je i veličina tog zlaćanog kipića ‒ koji je premali za tako monumentalne građevine koje ga okružuju, pa izgleda kao parodija, jer je izvorno rađen za park Vittoriale, a u Trstu je bio postavljen
njegov treći odljev!

Za kraj ‒ možda tek treba navesti uvodne stihove jedne od najljepših D’Annunzijevih pjesama La pioggia nel pineto (1902.), koju je posvetio božanstvenoj glumici Eleonori Duse, svojoj najvećoj ljubavi. Pjesmu je davno prepjevao Vladimir Nazor…
Kiša u boriku
Šuti. U krošnji / Riječi ja ne čujem ljudskih, / no r’ječi/ koje su nove / i meke / a šapću ih lišće i kapi / daleke. /Slušaj! Kiša je pala / iz oblaka prosutih nebom / na bor pun oštrih igala, / na mrču kojoj su grane / žedne i slane;
/ kiši na mirtu / božansku, / na blistave žukve / s kojih se cvjetovi trune / na smreke koje su sočnih / i mirisnih bobulja pune; / kiši na lica nam / šumska; / kiši na ruke nam/ gole; / kiši na ruke nam / tanko, / na svježe misli / što iznove duše nam / niču, / na lijepu priču / koja te prevari/ juče, / o dušu omamit svu će / i danas / O, Hermiona…
I tako je Pjesnik ipak nadvladao Komandanta!

U Vittorialeu, koje godišnje posjeti više do 200.000 ljudi, moguće je vidjeti zaista svašta: od Priorije (koja ima dvije ulazne čekaonice – za dobrodošle i za ne-dobrodošle goste… Mussolinija je D’Annunzio primio 1925.), a u kojoj su bezbrojni muzejski predmeti, preko amfiteatra, krstarice Puglia, do D’Annunzijevog mauzoleja s njegovim i sakrofazima njegovih prijatelja, uključujući i arhitekta Gian Carla Maronija. Projekt Mauzoleja, definiran je nakon smrti Pjesnika, a zamišljen je po uzoru na rimske grobnice.
Od 2013. godine, uz D’Annunzija su i psi u željezu i betonu Velasca Vitalija. To ne iznenađuje jer je poznato da je D’Annunzio bio fanatičan obožavatelj elegantnih hrtova, te da ih je znao imati i po tridesetak istovremeno!
Gotovo je sigurno da je 31. listopada 1935. D’Annunzio napisao svoju posljednju pjesmu ‒ Moji mrtvi psi‒ pa je tako cijela priča zaokružena…

Igor Žic, Sušačka revija 111/112 2020.; Primorski Hrvat 02/2021