Igor Žic: Deset pisama iz Beograda Vatroslava Cihlara X.

0
14
Članovi vlade SHS ispred gradilišta Narodne skupštine u Beogradu 1925. godine - Milan Stojadinović, Nikola Pašić, Stjepan Radić, Nikola Uzunović i ostali/Arhiv JugoslavijeBBC

X. Beograd, 15. ožujka

Poznavati jedan grad znači vidjeti ga u svim njegovim manifestacijama. Beograd u noći isto je toliko sociološki fenomen koliko i Beograd po danu.

Skadarlija – Stara Skadarska ulica

Kad se spusti mrak, onda oživi stotine onih malih kafanica na Skadarliji, Dorćolu i Čuburi, poznatom ciganskom kvartu, koji je ujedno beogradska Jošivara. Uz cigansku muziku, rakiju i crnu kavu Beograđanin nastavlja drugi dio svog života, koji je mnogo simpatičniji od onog prozaičnog, dnevnog.

Kod Amerike, neke vrste beogradskih Triju mušketira, gostuje pučki kabaret: dve orfejače iz podzemlja sa hrapavim prolumpanim glasom uz očajnu dreku neke makedonsko-peštanske muzike. Publiku sačinjavaju hamali, ulični čistači, žandari i bogatiji gazde iz provincije.

Beogradski otmjeni svijet ide u Cleridge, beogradski salle de dance, gdje se uz narodne instrumente ruskih balalajki pleše shimmy, što daje jednu čudnu ritmiku istoka ispremiješanu s rafiniranošću zapada. Naročita atrakcija ovog sastajališta visoke ministarske i diplomatske publike je tzv. gađanje, groteskni običaj noćnog Beograda. Publika se gađa kuglama od papira, i ne znam da li je ugodno kada jedna dama dobije ovakav knedl od papira u usta, garniran s prašinom i uljem s poda. No to je atrakcija; ekstravagancija zbog koje se žrtvuje i finoća distance i ženska nježna put.

Drugi veliki beogradski etablissement je varijete Kasina, gdje neka peštanska Amerikanka, Miss Arizona, osvaja beogradsku publiku, kao Grke pogled na more. Varijete je sastavljen od bečkih i peštanskih proizvoda s francuskom markom, što se ovdje i uz lošiju kvalitetu kvitira sa savezničkim simpatijama.

Zanimljiva je ova ilustracija: ta Miss Arizona pjevala je neki kuplet na španjolsku, francusku i tursku muziku. Prema stilu muzike, ona je oblačila skupocjene toalete, naravno ne zapuštajući toaletu svojeg pravog ja, naime golotinju. Konačno je pjevala ovaj isti kuplet uz srpsku muziku i golo tijelo i noge obavila srpskim trobojkama.

U takvoj, kako bi rekao g. Henry de Guise, aparaciji, izazvala je buran patriotski pljesak. Varijete se na momenat pretvorio u političku manifestaciju.

Nitko od publike naravno nije došao na pomisao, da Miss Arizona navlači u Pešti mađarsku, u Beogradu srpsku, a u Sofiji bugarsku zastavu i da je taj patriotizam varijetetskog karaktera. Ali što ćemo: živimo u vrijeme hrvatsko-srpskog sukoba, pa je i ta varijetetska epizoda jedan oprostiv nonsens.

Beogradski ženski svijet, koji više živi na ulici nego u kući, obilno posjećuje ove noćne lokale, gdje blješti ukus najnovijih pariških modela. Dućani sa šminkama, drogama i pastama mora da prave odlične poslove, jer se u podne na Terazijama sve crveni od crvenila usana i rumenih jagodica, pa u tom pogledu naliči bečkoj Kärtnerici iz devet sati navečer, gdje vladaju mnogo smireniji tonovi.

Tako se Beograd u noći zabavlja do u kasnu noć. Čini mi se kao da sve osjeća kratkotrajnost tog užitka i hoće da iskoristi sve minute centralističkog blagostanja na društvenim vrhovima.

Ali nesumnjivo postoji još jedan drugi Beograd, koji se ne primjećuje još na ulicama, u kavanama i društvima, Beograd koji radi, trijezno i duboko i koji predstavlja u toj srbijanskoj policijskoj tmini plamičak nove svjetlosti.

To je nadasve Beograd nove srbijanske omladine, koja nosi slavne tradicije svojih velikih, ali sada pokvarenih otaca, to je Beograd koji probija putove protiv današnjeg javnog života u Srbiji.

Predstavnici te bolje, svjetlije budućnosti su malobrojni, ali ideje i pokreti nisu samo pobjeđivali po mnogobrojnosti, nego i po individualnoj jačini svojih predstavnika. To su danas u Srbiji znanstvena solidnost i evropska reputacija jednog Slobodana Jovanovića, političko apostolstvo Jaše Prodanovića, publicistička erudicija jednog Dragiše Vasića, čovječna crta jednog Svetislava Stefanovića i niz ostalih više-manje poznatih i nepoznatih predstavnika nove Srbije, one Srbije koja neće više biti kundak i autokracija, nego most Istoka i Zapada, tunel kroz koji će ideje narodne suverenosti, ljudske pravde i republikanske slobode prodirati na Balkan.“ (Cihlar, V.: Deset pisama iz Beograda, Hrvat, 1925., 06.-15.03.)

Albert Bazala

Ako je Cihlar dao jednu sjajnu analizu konfuzne prijestolnice neozbiljne države kao što je to bila Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, parlament je nastavio s varijetetskim programom.    

Na sjednici narodne skupštine 22. ožujka 1925. godine dr. Albert Bazala započeo je govor riječima: „Gospodo narodni zastupnici!“ Na to je reagirao radikal Vasa Aleksić insistirajući na tome da poslanici nisu zastupnici. Na to je dr. Bazala nastavio: „Vrlo dobro! Primam Vašu ispravku i konstatiram, da nas ovdje ima dvije vrste. Jedni su poslani od vlade, a drugi su došli ovamo, da zastupaju narod. Dakle: gospodo vladini poslanici i narodni zastupnici!“

Ova cinična duhovitost izbezumila je radikale, pa su prema dr. Bazali potrčali Srećković, Leovac, dr. Grgin i Tomo Popović. Srećković je Bazalu udario šakom u glavu, a Bingulac ga je udario s leđa. Potom su se priključili zastupnici oba bloka, pa je oko govornice nastala tučnjava sedamdesetak uglednih, postarijih političara. Osim šakama poslanici su se služili i dijelovima namještaja. U obrani demokracije istaknuo se Slovenac Žebot, jače tjelesne građe, koji je Tomu Popovića bacio na tlo, a Srećkovića dohvatio za prsa. Istovremeno su Beširović i Petrović razbili demokratu Ignjatu Stefanoviću stolicu na glavi. Tučnjava je trajala dvadesetak minuta, a potom su red uspostavili oružnici.

Nikola Pašić

Opozicija je poslije ove neozbiljne, ali upozoravajuće tučnjave odlučila da svoje fizički najjače predstavnike stavi prema radikalima, te je tako parlament mogao ići dalje ka sve brutalnijim obračunima.

Što se tiče afere Thurn und Taxis, koju Cihlar spominje, a koja je izbila u ožujku 1925. godine, ona se može jednostavno sažeti. Ministar pravde dr. Eda Lukinić udovoljio je želji beogradskog odvjetnika Jakoba Čelebonovića, koji je zastupao kneza Thurn und Taxisa, da se skine sekvestar (pljenidba) s kneževa imanja kod Siska i u Gorskom kotaru. Iz tog tiho obavljenog posla, za koji nisu znali ni Pašić, ni Pribičević, samostalni demokrati dr. Eda Lukinić i Danilo Dimović, te odvjetnik Čelebonović izašli su bogatiji za 8 milijuna dinara, koje su dijelom uložili u kampanju Samostalne demokratske stranke. Nikola Pašić je cijeli događaj iskoristio da oslabi tu stranku, prikazujući je kao izrazito korumpiranu, odnosno korumpiranu barem poput radikala.

U nastavku rada Narodne skupštine 27. ožujka, radikalskim manevrom odbijena je verifikacija mandata: Augusta Košutića, dr. Vlatka Mačeka, Josipa Predavca, dr. Jurja Krnjevića, Stjepana Radića i dr. Stjepana Košutića, dakle vođama HRSS-a, uz obrazloženje da su pripadnici seljačke internacionale, pa prema tome i Treće internacionale, te po članku 18. Zakona o zaštiti države ne mogu biti narodni poslanici.

Iza svih legalnih imanje legalnih poteza koji su trebali Srbima osigurati dominaciju u državi koju nisu bili u stanju voditi, stajao je Nikola Pašić. Taj političar rođen u Zaječaru 1845. godine, započeo je karijeru kao pristaša socijalističke i radikalno-demokratske politike Svetozara Markovića. U vrijeme radikalske Timočke bune 1883. godine, sklonio se u Bugarsku. Nakon pomilovanja vratio se u Srbiju, gdje je preuzeo Radikalnu stranku, dajući joj sve konzervativniju ideološko podlogu.

Nalazeći se na čelu srpske vlade i tijekom prvog svjetskog rata uspio je u pregovorima osigurati srpsku dominaciju, te formiranje Kraljevine SHS, uz presudnu pomoć hrvatskog Srbina Svetozara Pribičevića. Od 1918. do 1926., kad je umro u Beogradu, kontrolirao je sve događaje u parlamentarnom i vanparlamentarnom životu Kraljevine SHS.

Igor Žic/Primorski Hrvat

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here