Prof. Igor Žic

Beograd, 13. ožujka

Već trećeg dana mog boravka u Beogradu doznao sam, i to u formi saopćenja s ugledne radikalne stranke, da radikali, pa čak ioni koji su obilježeni zbog korupcije, ne vole Pribičevića i da ga podržavaju jedino iz razloga političke kombinacije ili broja koji im omogućuje vlast. Radikali, kako se govorilo, odbacit će Pribičevića čim nađu drugu kombinaciju, ali za sada te okolnosti nema.

Laza Marković (1882—1955)

Ovaj politički žargon kojim se govori u Beogradu pokazuje, kako je ovdje sve vlast ili kombinacija zbog vlasti: ideje, programi i načela dolaze samo u obzir kod izbornih plakata ili osnivača stranaka. Historija radikalne stranke je veliko ogledalo javnog života Srbije i zapanjivo je na kakav se nivo velikim dijelom spustila ova stranka. Jer molim vas, sam taj mladi bard radikalne stranke, g. Laza Marković, čovjek za kojega vele da ima najveću erudiciju u radikalnoj stranci, zaprepastit će vas ako pročitate njegovu knjigu koja je u inače poduzimačkoj i vrijednoj knjižari Gece Kona izašla pod pretencioznim naslovom Politika. To je skup članaka koje je Laza Marković kao uvodničar Samouprave napisao u razdoblju od 28. lipnja do 5. studenog 1924. godine.

 Svojoj Politici pisac je dao predgovor, koji može da posluži ujedno kao tipični kliše srpskog, bolje srbijanskog, shvatanja političkih i narodnih odnosa u ovoj državi.

Laza Marković, čovjek koji hoće da uživa reputaciju političkog filozofa, ne odskače u ovoj knjizi ni najmanje nad razinu prosječnog žurnalizma – toliko je borba za komadić zemaljske vlasti potisnula čovjeka od znanosti.

Samouprava, organ Radikalne stranke
siječanj 1881- veljača 1941

Da se u izbornoj borbi može koješta napisati, falsificirati i kroz uvodne članke proturati, to je nekako shvatljivo, ali da jedan ozbiljan političar može u knjizi ovjekovječiti npr. ovakove rečenice: «Jedino je sigurno, da je Radić u Moskvi primio obavezu da svoje poslanike pošalje u Beograd da bi se oborila radikalna vlada i da bi došla na upravu zemlje druga jedna kombinacija (!) koja bi bila pogodnija boljševicima i njihovim planovima» – to nije samo karakteristika srbijanskog političara, već i za mentalitet današnje vladajuće Srbije.

Sami puni intriga, niskih, zakulisanih planova oni ne mogu da shvate da jedan političar može iz iskrenih pobuda postaviti jednu širu, ljudskiju, socijalniju osnovicu svoje narodne politike. Na njih bi se mogla izvrsno primijeniti ona njemačka poslovica: Za prljave ljude sve je prljavo.

Svetozar Marković, Zaječar, 21. rujna 1846.Trst – 10. ožujka 1875.

Ovih dana, gotovo nezapaženo u srpskoj javnosti, prošlo je pedeset godina da je slomljen od bolesti, umro Svetozar Marković, jedna od najvećih ljudskih figura onoga doba kada se je u Srbiji počeo formirati moderniji politički život. Na osnovi revizionističkog programa Svetozara Markovića (idealist svjestan realnosti) formirala se g. 1881. današnja radikalna stranka. I na dan pedesetgodišnjice smrti ovog velikog Srbina i intelektualnog osnivača radikalne stranke, njen glavni organ Samouprava, nije učinila ni ono što u sjećanju na smrt čine u drugim zemljama i organi najljućih protivnika. Bio je samo jedan čovjek u beogradskom parlamentu, a to je bio jedan Hrvat ( Basariček ), koji je kliknuo: „Slava Svetozaru Markoviću!“

Taj poklik g. Basaričeka bio je jedna fina poanta koju nije shvatila današnja Srbija sapeta u viziju balkanskog gospodstva, vladanja nad narodima i izrabljivanja velike svoje seljačke srčike.

I tu dolazi onaj problem kojeg smo u jednom prethodnom pismu nabacili, problem osjećaja kolektivnosti zajednice i socijalne pravednosti i egoistički individualizam koji udara pečat društvenom i gospodarskom poletu današnje Srbije.

Ono što je u Beogradu najzapuštenije, to je komunalna politika.

Imate automobile, sjaj i luksuzne svilene cipele, ali ulice naliče na prljave kanale.

Imate amerikanske građevine, ali higijenski uslovi sirotinjskih četvrti su tako očajni, turski i strahoviti, da vas hvata groza kad zavirite u pozadinu ove sjajne beogradske fasade, u one bijedne kvartove koji se spuštaju niz Dunav, gdje ljudski stanovi naliče na štale i kolibice bijednog, prosjačkog hrvatskog Podgorja.

Ali to sve je ujedno politički, društveni i kulturni dokumenat današnje Srbije. Kolektivnost ne znači ništa  – sve je utakmica surovih, pretencioznih i megalomanskih pojedinaca.

Igor Žic

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here