Uvod

Godina 1925. započela je u Zagrebu komešanjem u redarstvu, u zgradi u Petrinjskoj ulici, s 1. na 2. siječnja. Redarstvenici su, po direktivi Svetozara Pribičevića, drugog najmoćnijeg člana tadašnje vlade Pašić-Pribičević, krenuli u akciju oko 1 sat, a oko 3 doveli su zastupnika Josipa Predavca, kojeg su uhvatili u Dugom selu. Potom su dovedeni zastupnici dr. Vlatko Maček, dr. Juraj Krnjević i dr. Stjepan Košutić. Istu noć pretreseni su stanovi i drugih zastupnika iz redova Hrvatske republikanske seljačke stranke: dr. Ladislava Polića, dr. Ivice Lorkovića (oca Mladena Lorkovića, kasnijeg  ministra u vladi NDH-a i osobe bitne za određene privatne probleme Vatroslava Cihlara), dr. Alberta Bazale i dr. Ivana Pernara.

Palača Hrvatskog seljačkog doma, Zrinjevac 12

Oko 6 sati redarstveni odred pod vodstvom Boška Pavlovića zaposjeo je sva tri ulaza na palači Hrvatskog seljačkog doma na Zrinjevcu broj 12. Potom je satima trajala premetačina u Radićevom stanu i prostorima stranke. Istovremeno je trajala premetačina i u dvorišnoj zgradi Petrinjske ulice broj 3, gdje su bile prostorije Hrvatske Zajednice i uredništvo lista Hrvat. Redarstvo je u tajništvu Hrvatske Zajednice tražilo popise članova stranke, dok je iz uredništva lista uzelo dio zatečenih rukopisa.

Operacija se raširila na cijelu Hrvatsku, s ciljem dokazivanja suradnje HRSS-a sa boljševičkom Rusijom. Poslije niza bezuspješnih pokušaja 4. siječnja redarstvenici su uspjeli pronaći u palači Hrvatskog seljačkog doma i Stjepana Radića, u njegovom tajnom skloništu i napokon ga uhapsiti. Nakon ovakvih priprema uslijedili su izbori za Narodnu skupštinu 8. veljače. Prema falsificiranim rezultatima Srpska Radikalan stranka dobila je 140 mandata, HRSS 67, Davidovićevi Demokrati 37, Samostalna demokratska stranka 22, Slovenska ljudska stranka 20, Jugoslavenska muslimanska organizacija 15, Njemačka stranka 5, Zemljoradnici 4, Crnogorski federalisti 3, Džemijet 1 i Slovenski kmetijci 1. U stvarnosti opozicija je dobila 171 glas, a vladajuća koalicija 143. Smatralo se da je za poraz vladajućeg bloka bio kriv upravo Svetozar Pribičević sa svojim brutalnim policijskim metodama. No vladajućima nije padalo na pamet ispustiti vlast iz ruku. Skupština se trebala sastati 7. ožujka, a prvaci HRSS-a i dalje su bili u zatvoru.

Jedan od najboljih i najvažnijih tekstova iz tog vremena serija je Cihlarovih članaka Pisma iz Beograda, objavljena u Hrvatu tijekom ožujkom 1925. godine.

I. Beograd, 6. ožujka                                                                               
Sunce je osvijetlilo široke plohe srijemske ravnice. Oštar jutarnji zrak osvježio je putnike brzog vlaka Zagreb-Beograd od zadaha lizola, zagušljivosti i mučnosti noćnih razgovora.

Beograd je bio sav obavit jutarnjom maglom, kroz koju su se pomaljali obrisi novih metropolskih građevina, znakova njegove nagle amerikanizacije, a vidjet ćemo kasnije – i centralizacije.

Jedan nagli zvižduk. Vlak zaokreće pokraj nove, velike, moderne ložionice, koja se nalazi u gradnji i ulazi u beogradski kolodvor, koji pruža izgled čudne mješavine kakvog istočnog kolodvora s naglom evropeizacijom. Nekoliko presvođenih, širokih i prostranih perona, nove tek iz reparacionih njemačkih tvornica nadošle lokomotive i vagoni, svi označeni sa Srpske državne željeznice da se na prvi mah vidi jugoslavenstvo g. Pribičevića. Ali to nije sve. Što budemo dublje ulazili u utrobu ovoga grada, koji ima sve ambicije da bude velika balkanska metropola, studirali njegovu vanjsku fasadu i sile koje ga pokreću, shvatit ćemo cijeli smisao hrvatsko-srpskog spora, njegovu materijalnu i ideološku sadržinu i one putove kojima se on može jedino riješiti.

Terazije

Terazije. Glavna žila kucavica beogradskog života. Puna socijalnih paradoksa, kao što je i čitav Beograd paradoksni grad. Ogromne, velike amerikanske palače pokraj prljavih, nečistih i poluporušenih potleušica, moderna pariška bulevarska kavana pokraj smrdljive aščinice, dama obučena po prvoj modi i namazana sa svim drogerijskim pastama pokraj prosjaka i bogalja, čije sakate i izmrcvarene ruke još više odskaču na pozadini ove sjajne fasade. Jer, nesumnjivo, jedan novi tip počinje da daje Beogradu svoj žig. Stari Beograd povukao se na periferiju, a centrum se dekorira sa svim velegradskim predikatima.

Taj novi Beograd, taj novi Beograđanin, to nije tip solidnog uspinjanja, to nisu oni koji pretvaraju močvare u plodne ravnice, ljudsku energiju u ljudsko blagostanje. To je tip arivizma, to je onaj kelner koji je na glas da je baštinio milijune bio uveden u beogradsko najotmjenije društvo.

Imat ćemo prilike da govorimo i o jednom drugom Beogradu, jer postoje dva Beograda. Ne mislim u relacijama prošlosti i sadašnjosti, već u relacijama sadašnjosti i budućnosti. Uvelike ovisi i udes cijele ove države o tome, koji će od ovih dvaju Beograda u budućnosti pobijediti. Da li Beograd arivizma ili Beograd rada. Da li će Beograd, koji se šablonizira kao demokratski grad stvoriti onu objektivnu zajednicu sela i grada koju je stvorio Zagreb, koji se šablonizira kao ukočeni i aristokratski grad.

(Pokazat ćemo u nastavku da je Beograd mnogo individualističniji nastrojen od Zagreba.)

Da li će, a to je, čini mi se najdublji momenat ove cijele državne krize, Beograd postati emanacijom napora i poleta seljačke rabotničke Srbije ili će ostati i nadalje odcijepljen od onog velikog srpskog seljačkog mora, što u balkanskim planinama tone u mrak i neznanje, a kojem je žandarska lampa jedina svjetlost.

Kalimegdan. To je beogradski Sacre Coere (poznata pariška crkva, op. aut.). Mjesto s kojega se otvara pogled na cijeli ovaj grad u dizanju. Ostao je još uvijek šetalište đaka, sanjara i zaljubljenih parova. Otuda se vidi cijela širina i prostranost srijemske ravnice. Jedino mjesto otkuda Beograd gleda prema zapadu.

Dvije rijeke u slijevanju. Dunav i Sava.

Božidar S. Nikolajević (1877.—1947.)

Tu sretoh beogradskog znanca, arhitekta. Šetali smo između dvije obale i naravno: razgovor je bio o hrvatsko-srpskom sukobu. O tom razgovoru, koji mi je otkrio fasadu današnjeg Beograda i dušu vladajuće Srbije, ja ću pisati slijedeći put.“

Osoba koju Cihlar ne spominje je Božidar S. Nikolajević (1877.—1947.), književnik i povjesničar umjetnosti, direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Pisao je pjesme, kratke priče, političke tekstove, te članke i monografije iz povijesti umjetnosti. Školovao se u njemačkim zemljama, a doktorska teza bila mu je o srpskoj crkvenoj arhitekturi srednjeg vijeka. Utemeljio je 1905. katedru povijesti umjetnosti na beogradskom sveučilištu.

PROLOG

Igor Žic/Primorski Hrvat