HERAKLO IZ PREDAJE I MAŠTE

0
86

Kada sam prvi puta bio u Bitolju, starome makedonskom gradu, 1983. godine Gospodnje, nisam niti slutio da će me jedan mitološki lik doslovno pratiti do dana današnjih, a možda i u budućnosti. Heraklo, znameniti junak bez kojega bi grčka mitologija bila stubokom okrnjena, a nikakvo čudo nije što je i on doživio pretvorbu – kao i čitava grčka predajna kultura u starorimskoj mitologiji – pod imenom Herkules.

Dragan Stojovski, alatničar i arheolog amater

Pred koju godinu primih el. poštu jednoga Makedonca koji živi i radi u Labinu, odnosno alatničar je u Plominskoj luci, te mi se u pismu ispričava u ime cijelog makedonskog naroda i u svoje ime “ako sam doživio neugodnosti u njegovoj zemlji”!(?) Nije mi bilo jasno čemu ta isprika pa ga zamolim da mi objasni. Gospodin Dragan Stojovski je inače arheolog amater i tražio je na međumrežju podatke o Heraklu i antičkom gradu Herakleji te je tako naišao na moju pripovijest „Heraklo” objavljenu na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća (HKV, 1. lipnja 2015), a predhodno u Hrvatskome slovu br. 990, 2014). Gospodin Stojkovski je vjerojatno posve pogrješno razumio što sam kao pisac te pripovijetke promišljao o Makedoniji, Makedoncima, o Heraklu i Herakleji. A da sad objašnjavam zašto pišem te što je od svega toga istina, a što nije, baš i ne moram, no, uvijek me žalosti kada se nekoje moje pripovijetke pogrješno promišljaju, tumače, pače i politiziraju, e da bih najradije “pero objesio o klin” i više nikad ne napisao ništa. Ma… Ako vam iznesem podatak da sam do sada u novinama, zbornicima, knjigama te na nekojim portalima objavio više od stotinjak pripovijesti, pače i dramskih tekstova te nešto pjesničkih uradaka, a da je to tek skroman dio onoga što još imam u računalnim ladicama za tisak spremno, vjerujte mi na riječ, ne lažem! Mnogo me još novih pripovijedanja čeka u životu, jer zašto ne bih malo duže zabavljao čitateljski puk i dao svoj doprinos u bogaćenju suvremene hrvatske književnosti, ha? Prilažem ovdje spomenutu pripovijest, pa ako imate vremena i čini vam se zgodno za razbibrigu, pročitajte je:

HKV: SINIŠA POSARIĆ – Heraklo

U Bitolj sam putovao zbog jedne Nine B, inače tadašnje dramaturginje u Bitoljskom kazalištu, s kojom sam proveo nekoliko lijepih dana u njezinu gradu i u Ohridu. Upoznali smo se na proljeće u Sarajevu na Festivalu malih i eksperimentalnih scena. No, detalji našega kratkotrajna poznanstva u ovome slučaju nisu bitni. Dok sam čekao Ninu, lutao sam gradom, gledao kuće nejednake izgradnje tijekom burnih vremena, vidio zasebna groblja; pravoslavno, katoličko, muslimansko, židovsko, a negdje na brijegu, malo izvan grada, groblje za 2123 njemačkih vojnika iz I. svjetskog rata.

Na drugome kraju Bitolja posve slučajno naišao sam na ostatke starodavne Herakleje. Stajao sam ondje posve sam, nigdje nikoga, gledao u nevjerici u posloženo kamenje, zidove, zidine, temelje svetišta, nekoliko preostalih kipova, razgrtao pijesak kojim su prikriveni mozaici od raznobojnih kamenčića. Puno ime te starine je HeracleaLyncestis, a izgrađen je vjerojatno sredinom IV. stoljeća prije Krista za vrijeme Filipa II. Makedonskog, oca Aleksandrova. Grad nazvan po imenu mitološkog junaka Herakla dobiva još dodatak Lyncestis (zemlja risova), a njegova važnost za Helene traje do II. stoljeća prije Krista kada Makedoniju osvajaju Rimljani. Heraclea Lyncestis važan je i osvajačima kao glavno zastajalište na izgrađenoj rimskoj cesti Via Egnatia pri daljnjim pohodima u unutrašnjost, pače i spojnica je između Egejskoga i Jadranskog mora.

Za vrijeme cara Hadriana(vl. 117-138) izgrađen je veliki amfiteatar za 2.500 gledatelja uglavnom za gladijatorske borbe i borbe sa zvijerima. No, car “bradonja, putnik, graditelj i mužoljub” nije doživio podpunu izgradnju amfiteatra, spomenute priredbe održavale su se sljedećih dva stoljeća kada su podpuno zabranjene, a Starorimsko carstvo počeo se je raspadati.
Heracleu Lyncestis dva puta je uništavala vojska Ostrogota i Vizigota pod vodstvom Teodorika Velikog(472. i 479), a jednom joj je presudio i težak potres (518), zatim su ga više puta opustošila slavenska plemena i tako je taj drevni grad posve napušten i propao. Nedaleko od njega u X. stoljeću, vjerojatno i ranije, započinje svoju povijest novi grad Bitolj (poznat još kao Monastiri), danas drugi najvažniji grad u Makedoniji, moderan i gusto naseljen sa više od 85.000 duša. Gledam fotografije Bitolja na međumrežju i vidim da se je mnogo toga promijenilo na bolje od kada sam – dva puta – bio tamo.

No, vratimo se mojemu promišljanju Herakla. Naravno, od malena me je taj heladski junak oduševljavao, ali malo sam znao o njemu, pa je moja mašta bila nestrpljiva. Nakupovah raznih knjiga i posvetih se proučavanju starogrčke mitologije. Ali to nije sve! Naime, kad se proučava jedna tema, otvaraju se ogromne mogućnosti i sve više čovjek traži nove spoznaje, nove knjige i zapise, ulazi u nepreglednu šumu sve zanimljivijih podataka te pokušava na posljetku izići i dovršiti temu.
Eto, već sredinom 80-ih pr. st. pročitao sam neobično zanimljiv dramski tekst „Heraklo” Marijana Matkovića (Karlovac, 1915. – Zagreb, 1985) kojemu ovaj naš vrli književnik od mitološkog velejunaka i „bogočovjeka” daje ulogu kostobolna starca pomračena uma, jer čitav je njegov život spleten od laži i izmišljenih junaštava. Moram iskreno priznati da me je Matković doslovno ponukao i drugim svojim dramopisima s antičkom tematikom da se okušam u tome.
Već 90-ih pr. st. u jeku hrvatske pretvorbe i privatizacije gotovo propalih i osiromašenih družtvenih poduzeća, posvetih se, između ostaloga, pisanju moje slatke veseloigre „Egejska oluja” u kojoj se vrši velika pretvorba grčkih božanstava u rimska s nužnim promjenama imena. Npr. Zeus postaje Jupiter, Hera je Junona, Posejdon je Neptun, a Hermes postaje Merkur. Za „Egejsku oluju” dobih 1997. pohvalu na natječaju „Drago Gervais” – u kategoriji proza!(?) No, kad sam zatražio dokument u Odjelu gradske uprave za kulturu, nisu imali pojma o tome; komad papira s odlukom prosudbe o pohvaljenim književnim uradcima je nestao!
Uzgred, nezaobilazno valja reći da se je hrvatska pretvorba i privatizacija događala u jeku velikosrbske agresije na Hrvatsku, dakle, tijekom Domovinskog obranbenog rata, te su se nekoji „gospodarstvenici” i novonastali „manageri” pošteno omastili na račun tisuća i tisuća radnika, a osobito dragovoljaca koji su stali u obranu Lijepe naše spremni položiti život za nju. Neka se znade i nikad ne zaboravi!
Godinicu kasnije „Egejsku oluju” uvrstio sam s još tri veseloigre u knjigu „Eros u offu” koja je predstavljena u Filodrammatici, a 1998. samostalno je tiskana moja poveća drama „Atlantida grmi za vječnost” u kojemu svjestno obtužujem posvađane Herakla i Atlanta za propast i nestanak zagonetna i savršena grada-države kojega je prvi spomenuo Platon (Atena, oko 428-347. prije Krista) u razgovorima „Timej” i „Kritija”. Knjigu smo te jeseni predstavili u izložbenom salonu „Glagoljica”. Moram pripomenuti da niti jedna moja knjiga, a objavio sam ih do sada osam, nije dobila niti slova u riječkome dnevniku kojega ovdje ne moram niti spomenuti!
S početkom nova tisućljeća nekako me je zaokupila misao o postavci Matkovićeva „Herakla” na scenu, ali dva puta moj prijedlog nije prošao na godišnjem natječaju za potrebe u kulturi Grada Rijeke, pa sam se ipak odlučio bez potrebitih sredstava pripremiti „Herakla” na scenu s jeseni 2005. u Filodrammatici. Ma koliko smo se trudili tijekom rada i u vrlo težkim uvjetima, odnosno puke neimaštine, ansambl Kazališne grupe Viktora Cara Emina dostojno je izveo predstavu jedan jedini puta uza silne upite kojekakvih pametnjakovića „A što će vam to?”

Meni je ta predstava bila vrlo važna i pekla bi me savjest da joj se nisam tada posvetio, baš kao što će mi uvijek biti žao za sve one neostvarene predstave tijekom dugogodišnjega kazališnog stvaralaštva – a bilo ih je, no…
Kako sam već naveo, svoj davni pustolovni izlet u Bitolj (1983) pretočih u pripovijest ne opisujući stvarne događaje, nego kao duhovno promišljanje osamljenika prepunog radoznalosti i mašte u stranom i dalekom gradiću, što je gore spomenuti Dragan Stojovski, inače arheolog amater, posve pogrješno protumačio. No, s druge strane taj Stojovski ima kudikamo više mašte od mene, vrlo zanimljivo piše i doslovno me je zaprepastio iznijevši podatke, npr. da je Troja bila zapravo u Makedoniji, točnije nedaleko od sela Kruševica. Istom dovodi u pitanje da je „Ilijadu” napisao slijepi pjesnik Homer, nego da je to djelo više pjesnika koji Trojanskoga rata nisu niti vidjeli i posve pogrješno ga tumačili kao i sam smještaj Troje. No, koga više zanima kako to objašnjava g. Stojovski, može to pročitati na sljedećoj poveznici:

Dragan Stojovski TROJA U MAKEDONIJI

Ali to nije sve! G. Stojovski mi je poslao poduži tekst na izkrivljenu hrvatskom prijevodu u kojemu objašnjava tko je zapravo bio pravi Heraklo te da je rođen – u Troji koja je po njegovu uvjerenju bila u srcu Makedonije! Da ne bih opisivao, prenosim prvi odlomak toga teksta bez ispravaka:

U ova moja napisana istina želim napisati prava povijest za Dardanski bog Herakloa ne kako je prikazana u Grčka mitologija pri prikazivanje ukradeni 12 bogovi i boginja koji su im pripadali od Dardanski narod. Naime u moja napisana istina koja slijedi želim da cijeli svijet zna koji su mu bili roditelji od Heraklo, i tko je bio zapravo Heraklo, koji imao titla rodonačalni kraljevske obitelji od Dardanaca, a štovan kako bog, koji njegov kult bio rasprostranjen po svim drevno Makedonski narodi koji su živjeli na cijela drevno Makedonska teritorija. Te četiri drevno Makedonski narodi bile su; Dardanci-Pelazgi, Likijci-Veneti, Pajonci i Mižani. Poštovani čitatelji i čitateljice za da me bolje razumjeli od ova moje izlaganje pisaću samo prava istina za Herakle, od početka gdje je sve započelo od Grčki grad Teba gdje su živjeli bračni par Amfitron koji je bio general, i Alkmena koja je bila kraljica Teba. Od politički i ekonomski razlozi Amfitron i Alkmena napustili su grad Teba i sa svoja lađa isplovili su od matična luka, zatim nastavili da plove sa svoja lađa po cijela dužina od Egejsko More. Amfitron nakon duga iscrpna plovidba sa svoja lađa po Egejsko More, doplovio je do jedno ušće (Solunski Zaljev) gdje velika i široka rijeka Aksij–Vardar se uljevala u Jadransko More. Amfitron sa svoja lađa nastavio je nizvodno da plovi po rijeka Aksij Vardar sve do jedno mjesto Gradcko, gdje rijeka Ksant Crna rijeka se uljeva u rijeka Aksaij Vardar Amfitron sa svoja lađa nizvodno je zaplovio po rijeka Ksant-Crna rijka, i nakon duga nizvodna plovidba po rijeka Ksant Crna rijeka sa svoja lađaa Amfitron je doplovio do jedna drevna Mariovska teritorija, gdje su bile izgrađene puno manja i veća naselja od država Troada, gdje je vladao kralj Tros koji je živio sa svoja obitelj u veliko naselje Troja. Amfitron i njegova žena Alkmena bile su srdačno primljen od kralj Tros, koji kasnije mu je dozvolio da izgradi svoja kuća u naselje Troja. Godine su prolazili Amfitron i Alkmena su se dobro uklopili od žitelji koji su živjeli u veliko naselje Troja. Nakon neko vrije Amfitron i njegova žena Alkmena imali su sin Herakle.

Zatim objašnjava kako su Amfitrion i Alkmena sa sinom Heraklom te uz još nekoliko obitelji napustili Troju i naselili se na drugim područjima Makedonije te je tako mali Heraklo odrastao na području današnjeg Bitolja, a kad je njegov otac Amfitrion preminuo, postao je kralj, a nakon što je i sam Heraklo napustio svijet, u njegovu čast naselje se naziva Herakleja.
Nakon toga slijedi lamentiranje o dvanaest dardanelskih bogova koje su prisvojili Grci, a kasnije (u pretvorbi!) i Rimljani; zapravo, g. Stojovski, kao arheolog amater i plominsko-lučki alatničar, čitavu je antičku kulturu i mitologiju prevrnuo, zapravo razbio kao vrijednu staru kinesku vazu nevjerojatnim tvrdnjama kako je čitava spomenuta mitologija doslovno ukradena prastarim Makedoncima, odnosno Dardancima. Pa sad… ipak nije dostigao slavu drugog alatničara (ili bravara?) koji se je predstavljao pod akademskom titulom, a odaziva se na ime Jovan I. Deretić, naravno, pripadnik „nebeskog naroda” za kojega su, npr. amebe preteče Srba!(?)
Ali niti to nije sve! U jednome poglavlju nalazimo i naš primorski kraj kojemu alatničar i arheolog amater Stojovski posvećuje veliku pozornost, a to vrijedi izvorno pročitati:

Ova dardanska civilizirana država koja je imala svoj jezik svoja religija i svoja pismenost, uništena je u 1184. godina pred naša era, kada Ahejci i njihovi saveznici su osvojili i zadnj gradć Troja, koji su ga branili pet vojske Tračani. Mižani, Pajonci, Likijci-Veneti, i Dardanci-Pelazgi. Ahejci i njihovi saveznici kada su vidjeli da nema što više da pljačkaju po Dardanska Država, sa svojim lađama nizvodno su zaplovili po rijeka Ksant. Troja je bila osvojena od strana na Ahejaca i njihovi saveznici. Dardanski preživjeli narod sa Eneja koji su bili sakriveni u tajni prolaz koji vodi do sam vrh gradića Troja. Eneja nakon dugo vrijeme izašao od tajni prolaz gdje kasnije se uvjerio da Ahejci i njihovi saveznici sa svojim lađama isplovili su po rijeka Ksant–Crna rijeka. Dardanski preživjeli narod, nije mogao više živjeti na svojim zapaljenim i do temelja srušene kuće i spaljena Dardanska zemlja. Dardanski princ Eneja svoj Dardanski narod sa svojim lađama isplovili su prema obećana zemlja Italija.
(…)
Ostali preživjeli drevno Makedonski narodi sa Eneja nastavili su sa svojim lađama da plove po cijela dužina od Jadransko more,sve do jedan Riječki Zaljev. Jedan poveliki preživjeli drevno makedonski narodi na jedno mjesto izgradili su jedno veliko naselje koje kasnije su ga nazvali Tarsatika-Rijeka, a na jedno brdo izgradili su drugo veliko naselje, danas je stari grad koji se nalazi stari grad Grobnik. Preživjeli drevno Makedonski narodi ispred ulaz u naselje od veliki kameni blok isklesali su lik od stara Baba koja je imala male grude. Za ove preživjeli četiri drevno Makedonski narodi; Dardanci, Likijci Pajonci i Mižani, ovaj kameni kip gdje je bio isklesan lik od stara baba puno mu je značilo radi što znali su da je to lik od Majka Geja – tvoriteljica sve na Zemlji.
(…)
Jedan poveliki broj od četiri preživjeli narodi; Dardanci, Likijci, Pajonci, Mižani, gradili su naselja gdje se nalaze velika naselja; Opatija, Lovran, gdje se nalazi bijeli mramorni kip od drevno Makedonski bog Herakle-Silvan i drevno Makedonska boginja Artimeda-Dijana. Ovi četiri preživjeli drevno Makedonski narodi koji su se naselili na napisane teritorije, bavili su se sa: stočarstvo, poljoprivreda, vinogradarstvo, ribarstvo i rudarstvo Jedan poveliki broj od četiri preživjeli drevno Makedonski narodi; Dardanci, Likijci Pajonci i Mižani, su se naselili na nekoliko Dalmatinskim Otocima, koji kasnije na visokim brdima koja se nalazi iznad Split gradili su velika naselja, a zatim na brdima i u spilji od planina Kozjak izgradili su i svetilišta, gdje su bili postavljeni bijeli mramorni kipovi od drevno Makedonski bog Heraklo-Silvan, i drevno Makedonska boginja Artimeda-Dijana.
(…)
Makedonski narodi Dardanci, Likijci, Pajonci, i Mižani sa Eneja sa svojim lađama nastavili su da plove po Jadransko more, sve do jedno mjesto gdje je započinjao Istarski Poluotok. Jedan dio od četiri preživjela drevno Makedonski narodi sa svojim lađama su doplovili do jedan Plominski Zaljev, gdje na jedno brdo su izgradili veliko naselje – Flanona, u sami grad nalazi se bijeli kameni lik gdje je predstavljen Heraklo-Silvan. Četiri preživjeli drevno Makedonski narodi izgradili su veliko naselje u Raški kanal gdje se nalazi danas grad Raša. Četiri preživjeli drevno Makedonski narodi izgradili su velike naselje????? blizu grad Pula. Četiri preživjeli drevno makedonski narodi koji su bili izgradili velika naselja, blizu Pula, Rovinj, Poreč, druga mjesta, oni su se bavili sa stočarstvo, poljoprivreda, vinogradarstvo, ribarstvo i rudarstvo.

Naravno, ostatci tih dardanskih plemena koje g. Stojovski uporno i prilično odvažno navodi više puta, naselili su čitav Balkanski poluotok, pače i sve zemlje uokolo i tako saznajemo da je

Pismo koji je bilo napisano sa Egipatski Hijeroglifi i znakovi na koji su pisali četiri drevno Makedonski narodi. Helenistički grčki pisci Herodot i Strabon Dionizije i Diodor bili su najveći krivci, ali sve je počelo od Herodot i Strabon koji zajednički su izmišljavali i pisali kriva povijest za drevno Makedonska država Dardanija, koja je bila najveća najmnogoljudnija, i naj civilizirana drevno Makedonska država, koja je imala svoj jezik svoja religija i svoja pisnmenost. Da ne bi izašlo sve na bjelo vidjelo Strabon, pritom izmišlavali nepostojeće države Migdonija, gdje su živjeli narod brigi-Frigi, Strabon namjerno je izbrisao dardanska država i na njeno mjesto stavio je nepostojeća država Migdonija gdje je bijo kralj Mida, i gdje su živjeli narod Brigi-frigi.
(…)
Strabon nije stao sa prekrivanje država dardanija izmislio je nepostojeći narodi Iliri koi ih je smjestio od Albanija Kosovo i jedan dijo od Srbija i jedan dijo od Makedonija, koja se protezala držaava Dardanija Strabon i dalje piše lažna povijest za nepostojeći narod Iliri kao tobože da su se naseljavali na cijeli balkanski poluotok, samo da se ne dozna prava istina da te narodi koji su se naseljavali na cijeli balkanski poluotok bile su četiri preživjeli drevno Makedonski narodi Daranci-pelazgi, Likijci-Veneti, Pajonci, i Mižani koji od 1184 godina pred naša era kada je bijo osvojen gradić troja, stime je završio 10 godišni takonazvani Ahejsko-Trojanski rat. Četiri preživjeli drevno Makedonski narodi Dardanci-Pelazgi, Likijci-Veneti, Pajonci i Mižani počeli se naseljavati na cijeli Balkanski poluotok gdje su se nalazile današnje države Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Italija. Helenistički grčki pisci Herodot, Dionizie, Strabon, Diodor, i drugi koji su izmislili lažna povijest i lažna grčka mitologija pri stvaranje 12 Olimpijski bogovi.

Dakle ima tu svega i svačega, a zanimljivo je da se je g Stojovski kao arheolog amater i lučki alatničar bavio i proučavanjem starorimske književnosti te je osudio pisanje znamenitih komediografa, npr.

Plinij Stariji, Verđilije, Plinij Mlađi i drugi rimski pisci, koji su pisali lakrdija i zatim su se smijali na račun od drevno Makedonski bog Heraklo-Silvan, koji je prikažan na najružni način sa lice od jarac koji na glavi ima rogovi koji na dvije noge su mu prikazana kopita od koza.

Zaista ne znam kako je ovaj arheolog amater i alatničar „spretno” pomiješao ilirskog boga Silvana s grčkim polubogom Heraklom te kako je od brojnih ilirskih i romanskih fragmenata i sveukupne starodrevne spomeničke baštine na hrvatskome priobalju sve zajedno utrpao u dardanelsku ostavštinu, odnosno u stalno ponavljajuća imena četiri plemena koja su, eto, „udarili temelje kulture” čitave jugoistočne Europe zajedno sa Italijom i Sicilijom!(?) Dakle, mitologija i mitološka bića kao i sva starodavna povijest koja je ostala u zapisima na temelju nekojih stvarnih ili zamišljeno-izmišljenih događaja, uljepšavanja ili preradbi istih, zaista mogu izazvati bujnu maštu kao i prijepore, nevjericu, a rekao bih i dobru zafrkanciju. Jednom me je neki Rade, čovo koji valjda nikada ništa nije pročitao, a stvaralačka mašta i uobće osjećaj za kulturu u njega je čvrsto urođena punjenjem želudca, upitao tko je taj Heraklo, pa mu odgovorih ovako, posve jednostavnim i razumljivim rečenicama:

– Heraklo je sin boga Zeusa i njegove žene i sestre Here (prvi poznati incest!) koja mu nije htjela roditi dijete. No, Zeus je bio lukav pa je obljubio jednu zemljanku te joj je uzeo zametak i dok je Hera spavala prenese ga među njezina bedra. Kad je Hera rodila prvo poznato klonirano dijete (Hera-klo/n!), htjela ga je odbaciti, ali na nagovor Zeusa da ga prvo podoji, ona pristane. Mali Heraklo svom snagom iscrpi joj mlijeko iz dojki pa sve to nakon fermentacije u želudcu, na stražnjicu istrese u nebo – tako je nastala Mliječna staza ili Kumova slama!

Dok sam to pripovijedao, taj Rade me je gledao sav u čudu, a zjenice su su mu se širile, da me je smijeh uhvatio. Evo, vjerujte mi na riječ, i sad se smijem prisjetivši se Radine nevjerice. Nešto je tiho promrljao, kao „A svašta ljudi izmišljaju…” i otišao svojim poslom! Rekao sam mu da ima još zanimljivosti o Heraklu, ali on je samo viknuo „Nemoj više, molim te!” i odmahnuo rukom.
Evo, vrijeme je da prekinem daljnji zapis po ovoj temi u nadi i vjeri da su se štilice i štioci dobro zabavili i nešto uzgred naučili. Ljudska mašta itekako je poželjna i dobro došla u stvaralačkom svijetu, no, uvijek postoji opasnost da se pretvori u iskrivljenu promišljajnu sliku, pače i do bolesti uma.

Siniša Posarić/Primorski Hrvat