Sažetak

Relativno mlado groblje Peruševac u blizini Bosanskog Grahova – s kamenim grobnim križevima nastalim od 1885. do 1928. – pokazalo se, nakon prvog sustavnog uvida u materijal, zanimljivim i intrigantnim poljem mogućeg proučavanja starijih jezičnih, grafijskih i oblikovnih prežitaka sačuvanih na križevima. Jezikoslovna, epigrafska i paleografska raščlamba jezika i pisma natpisa na križevima, interdisciplinarno združena s ikonografskim i povijesno umjetničkim metodama čitanja tipologije i morfologije oblika, prikaza, znakova i simbola, stvorili su vremenski most koji je povezao križeve na Peruševcu s karakteristikama srednjovjekovnih humačkih i bosanskih nadgrobnih spomenika – stećaka, biliga ili kamika.

Arhaičnost narodnog jezika i natpisnih obrazaca epitafa ukazala je i na ostatke crkvenoslavenskih jezičnih utjecaja, dok su grafijsko – fonološka obilježja i morfologija jezika upućivali na leksik srednjovjekovnih glagoljskih i ćiriličnih tekstova. Ponavljanje, za kršćanstvo neuobičajenih eshatoloških formula osvijetlilo je na čas dijelove krajobraza hrvatske poganske starine – običaj ponovnog sahranjivanja. Oblikovne karakteristike većine križeva, poglavito njihove proporcije smanjenih apsolutnih mjera, odraz su omjera u kojima su bile oblikovane tzv. krstače ili krstine kao tip srednjovjekovnih stećaka.

U konačnici, groblje Peruševac dokaz je i snažnog rasta hrvatskog katoličkog pučanstva na području B. Grahova u drugoj polovici 19. st., kao i njegove današnje opstojnosti.

Ključne riječi: Peruševac, grobni križevi, epitafi, dvostruko sahranjivanje, stećci, crkvenoslavenski jezik, latinica, glagoljica, ćirilica.

Uvod – gdje, što, tko, kada i kako?

   Katoličko groblje Peruševac[1] nalazi se u pustopoljini, na blagoj padini istočno od Grahovskog polja. Naselje najbliže groblju je zaselak Špiranovići na jugozapadu. Sjeverno od groblja je udaljeno brdo Obljaj u čijem se podnožju, bliže groblju smjestilo naselje Mali Obljaj. Selo Veliki Obljaj (ponekad Podobljaj ili Oblaj), s istaknutim tornjem crkve Sv. Ilije nalazi se dalje, sjeverozapadno od groblja, dok je na zapadu Bosansko Grahovo.

   Potrebno je napomenuti da u relativnoj blizini groblja Peruševac postoji još jedno, prema kazivanjima mještana starije katoličko groblje, na čije kronološko prvenstvo upućuje i izostanak križeva na grobovima. To staro, zapušteno i zaraslo grobište, s ukopima obilježenim samo kamenim pločama (škriljama), nalazi se južno ispod ceste B. Grahovo – Livno, na zemljištu između Gornje i Donje Luke, dok jugozapadno od novog groblja postoji naselje Luka. Zbog sličnosti toponima staro i novo groblje na Peruševcu u literaturi se često brkaju. Naime, Gornja Luka i Donja Luka[2] su oronimi (toponimi kojima se imenuje površina reljefa), što znači da oslikavaju reljef tla (često se nazivaju i Luke, u množini), dok je Luka (u jednini) ojkonim, tj. ime naselja.

   Novo groblje omeđeno je recentnim, žbukom zidanim i ožbukanim kamenim zidom tlocrtnog oblika pravokutnika, visine 1 do 1,5 m.[3] Novi zid slijedi unutrašnji perimetar izvornog ogradnog zida – širokog starog suhozida čije je obrušeno kamenje uporabljeno za gradnju novog.[4] Groblje je kraćim stranicama ziđa postavljeno u osi sjever – jug, s malim otklonom prema jugozapadu. Na južnoj strani ogradni zid otprilike na polovici probija grobljanska kapela bez titulara. Izvorna kapelica bila je sagrađena 1912. i u jednom od svjetskih ratova vjerojatno porušena, te je ponovo izgrađena 1976. ili 1977. godine.[5] Uz istočnu stranu kapelice smješten je pješački ulaz na groblje, a na otprilike sredini zapadnog zida kolni.

   Nije nam poznato kada se na starom groblju u Lukama prestalo ukapati pokojnike, tj., eo ipso, kada je organizirano groblje na Peruševcu. Prvi sprovod upisan u grahovske Matice umrlih dogodio se 1863., dok je posljednji upis onaj iz 1883. godine. U Maticama i u kasnijim izvješćima župnika spominje se samo jedno groblje – Peruševac.[6] Najstariji evidentirani križ na ovom groblju datiran je 1885. godinom.

   Postavlja se pitanje zašto na groblju nema starijih križeva? Mogućih odgovora ima više. Može biti da se u Lukama prekinulo s ukopima tek u drugoj polovici 19. st., a možda su grobovi bez križeva na Peruševcu, označeni samo s dvije, u zemlju okomito usađene kamene ploče, ali bez datacija, stariji od 1885. Čini nam se da je ispravan odgovor sadržan u dvjema kronološki podudarnim političkim i društvenim promjenama koje su se u Bosni dogodile 1878. Tada je Porta u Istambulu, neposredno nakon ustanaka i rata, morala Bosni i Hercegovini priznati autonomiju, nakon čega je iste godine, prema odredbama Berlinskog kongresa, Austrougarska s vojskom ušla u BiH. Dolazak podunavske Monarhije značio je dolazak kapitalizma, razgradnju feudalne privrede, pravnu sigurnost i vjersku toleranciju. Okvirno, to je vrijeme kada Grahovo postaje samostalna kapelanija (1863.) i kada se počinju voditi matične knjige, podiže se prva crkva (1872.), koju su ustanici spalili 1875./6., ali je nova crkva sagrađena već 1884./85.[7] Broj Hrvata katolika je od sudbonosne 1878. u stalnom porastu. Godinu dana prije izgradnje sve potrebnije crkve (1883.) na području Grahova ima ih 471, 1892. katolika je 632, a 1922. već 1150, prevlasno Hrvata.[8]

   Dakle, s jedne strane odlazak turske vlasti i muslimana, te život u okvirima nove, pravne države koja je jamčila sigurnost i red i nesmetano iskazivanje i prakticiranje vjere, kao i razvoj gospodarstva i trgovine, stvorili su preduvjete za narudžbe, izradu, plaćanje i postavljanje kamenih križeva koji su istovremeno bili izraz gospodarske moći naručitelja, vjerskog i nacionalnog identiteta i pijeteta prema pokojniku.

   Ali tko je bio pokapan na Peruševcu? Ako znamo koji su rodovi naseljavali pojedina sela, zaseoke i staništa na širem području B. Grahova, što znamo,[9] tada nam po prezimenima koja se pojavljuju na križevima i spomenicima neće biti teško smjestiti pojedine pokojnike u njihova prijašnja, ovozemaljska naselja. Pokojnika iz roda Sarića je najviše, njih trinaest, zatim slijedi troje Vulića, dva Karduma i jedan Bilandžija. Drugim riječima, groblje je služilo stanovnicima Malog i Velikog Obljaja (Sarići i Kardumi),te Korita (Vulići i Bilandžije). Prema natpisima na križevima u nekim se grobovima nalaze po dva pokojnika.

   S obzirom na označavanje i oblikovanje ukopnog mjesta, grobove groblja Peruševac možemo uvjetno podijeliti u tri skupine:

  • Grobovi čije se oznake grobnog humka svode na dvije kamene ploče (škrilje, veća za uzglavlje i manja za noge), okomito ukopane u zemlju, uglavnom bez natpisa.
  • Grobovi koji su označeni kamenim križevima nastalim u periodu od 1885. do 1928. godine, od kojih mnogi imaju i škrilje kao oznake mjesta ukopa.
  • Recentni grobovi nastali u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća.

   Izvan ovih grupa su grobovi s brojevima 14 (spomenik oblika obeliska) i 16 (obelisk), uz napomenu da je pronađena jedna škrilja s uparanim križem, godinom i natpisom (br. 19), pa bi ostale tek trebalo pomnije pregledati i obraditi.

   Tradicija označavanja grobnih humaka škriljama vrlo je stara. Vjerojatno seže u prošlost do pretpovijesnih i poganskih vremena, a veže se uz autohtono stočarsko stanovništvo cijelog područja Dinare. Izvjesno je da su tu tradiciju svojevremeno preuzeli i Hrvati, kao i naknadno doseljeni nomadski Vlasi, bez obzira na kasnije vjersko ili nacionalno opredjeljenje.

  To znači da na groblju Peruševac ravnopravno opstoje dvije tradicije; ona starija, poganska, koja grob označava s dvije škrilje i mlađa kršćanska, koja na mjestu uzglavlja pokojnika u zemlju ubada kameni križ.

   Grobovi sve tri navedene skupine postavljeni su u osi istok – zapad, na način da je glava na zapadnoj strani, što znači da gleda prema istoku i izlazećem suncu, a noge na istočnoj. Orijentacija grobnih humaka u smjeru istok – zapad stara je hrvatska poganska, ali i kršćanska tradicija koju svjedoče i stećci na užem i širem području B. Grahova (mramori na izlazu iz B. Grahova, uz cestu za Livno, bilizi uz cestu između Gornjih i Donjih Peulja itd.).[10] Poganski astralni kultovi obožavanja Sunca kao izvora (novog) života, odgovaraju kršćanskom Kristu dolazećem s istoka, nositelju istinskog života, gdje je smrt tek novi život u Kristu, tako da se u ovom slučaju obredne prakse ideološki različitih sustava vjerovanja preklapaju.

   Iznad uzglavlja pokojnika postavlja se veća škrilja (1. grupa), ili kameni križ čije lice gleda na istok (2. grupa), ili recentna mramorna ploča također okrenuta licem prema istoku (3. grupa).

   Nedoumicu mogu izazvati pomaci u orijentaciji sve tri skupine grobova, tj. nepreciznosti i otkloni od pravca istok – zapad koji su nastali zato što je za orijentaciju bila rabljena sunčeva putanja koja varira u različita doba godine.

   Od ukupno osamnaest križeva i spomenika druge skupine, devet ih je teško oštećeno ili razbijeno na način da su krakovi odbijeni pojedinačno ili skupno od debla križa, što je bilo moguće učiniti jedino teškim alatima i ukazuje na devastaciju s predumišljajem.

Jezik i pismo, epigrafsko – paleografska raščlamba

   Jezik natpisa na križevima je hrvatska ikavica (priminu(o), vični, tilo) zapadno-štokavskog narječja, karakterističnog za područje Grahova, ali s elementima crkvenoslavenskog književnog jezika, kao što ćemo vidjeti. Tim je idiomom pisana i većina mlađih srednjovjekovnih natpisa na stećcima u Bosni i Hercegovini. Zanimljiva je prva cjelovita riječ koja se pojavljuje ili se da pretpostaviti na čak deset natpisa i (tautološki) označava mjesto ukopa: OVDE (jednom ODE), koja bi u ikavici trebala glasiti ovdi, a u književnom hrvatskom jeziku ovdje.

   Razloge uporabe ekavskog oblika riječi objašnjava sljedeći citat: ”Jedna od grafijskih pojava koja povezuje glagoljicu i hrvatsku ćirilicu jest i ta da se jotacija pred vokalom u inicijalnom i postvokalnom položaju ne označava, primjerice na Natpisu popa Tjehodraga: e, edinemъ, e.Ta je pojava karakteristična i za najstarije dokumente pisane hrvatskom ćirilicom, kao i za lapidarnu ćirilicu,… Ista je pojava svojstvena bosanskim rukopisima,… Iako je s grafijske strane ovaj eznak starine, s druge strane kao jezična pojava to je mlađi oblik u odnosu na starije (j)estъ.[11] Drugim riječima, iako se jotacija nije označavala, ona se podrazumijevala, pa se tako podrazumijevala i u latiničnim inačicama pučkih natpisa – što nam govori o starosti te tradicije. Dakle, prvu riječ natpisa na križevima trebamo čitati OVD(J)E.

   Na sličan primjer nailazimo na natpisu križa broj 6: KOI e PRIMINUO, gdje je također izostala jotacija, pa taj dio natpisa čitamo KOI (J)e PRIMINUO. Tu je zanimljiv i oblik KOI, koji se javlja i na natpisu pod brojem 4 (KOI PRIMINU). Pojava da se glas j na natpisima pisanim hrvatskom ćirilicom iz 14. – 15. stoljeća, kao i u hrvatskim i bosanskim glagoljskim rukopisima iz istog razdoblja obično bilježi znakom i, najvjerojatnije je preuzeta iz glagoljice.[12] Dijelove oba natpisa, dakle, iako su latinični, treba čitati kao KOJ (J)e PRIMINUO i KOJ PRIMINU.

   Prividno ekavski oblik riječi OVDE ponovo nas vraća stećcima, jer je i na morfološkoj razini gramatike opet riječ o arhaizmu. Naime, ”Formulacija a se leži, ili se leži uobičajena je sintagma koja se pojavljuje na većini natpisa na stećcima u Zborniku srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I-IV,Marka Vege (1907.-1985.). To je rečenica u 3. licu jednine prezenta koju urezuje onaj tko izrađuje natpis (u značenju – op. aut.): ovdje leži …Među ukupno 190 primjera sa srednjovjekovnih natpisa u kojem se navodi taj glagol, 179 je primjera a se ležiili se leži, tj. 3. lice jednine prezenta, a svega devet primjera otpada na aorist: a se leže … ”.I dalje: ” … dok se ranije smatralo da su epigrafski spomenici pisani narodnim jezikom, a crkvenoslavenske su jezične osobine prisutne samo u invokacijama i završnim klauzulama isprava, novija istraživanja Darije Gabrić-Bagarić pokazuju da su spomenici nastali na bosanskohercegovačkom području u srednjem vijeku pisani jezičnim

izrazom u kojem se prepliću narodni elementi s crkvenoslavenskim ovisno o sadržajno-stilskim zahtjevima.”[13]

   Iz ovih je primjera razvidno da dio latiničnih natpisa križeva groblja Peruševac zrcali grafijsko – fonološka obilježja i morfologiju starih, srednjovjekovnih glagoljskih i ćiriličnih epigrafskih i paleografskih spomenika hrvatskih zemalja. Ili kao što kaže Marinka Šimić, ”Grafija je uvijek konzervativnija od jezika, pa su na natpisima očuvana pojedina jezična obilježja iz starijeg razdoblja.[14]

   Pismo natpisa na križevima i spomenicima je latinica (latinska epigrafika), s jednim intrigantnim grafemom na natpisu križa broj 11 koji može biti ukrašeni arapski broj 9 ili inačica glagoljskog slova Z koje ima brojčanu vrijednost 9. Naime, oko (krug) zadnjeg grafema u godini (1899.), na natpisu nije zatvoreno linijom kao u slučaju prethodnog, arapskog broja 9. Također se na okomitoj hasti grafema, gore, na kraju, javlja peteljka koja izlazi iz oka kao nastavak haste, dok se donja vodoravna crta oblo produžuje u zatvorenu dekorativnu elipsu koja ostaje presječena donjim dijelom okomite haste. Oblik grafema ukazuje na glagoljsko slovo Z koje je ujedno i broj 9, s tom razlikom što pravilno napisano glagoljsko Z stoji vodoravno položeno na elipsu i na oko. Ako glagoljsko Z uspravimo, tj. zarotiramo ga za 90º u smjeru obrnutom od smjera kazaljki na satu, dobivamo zrcalni odraz našeg grafema. Moguće je da je klesar znao ne samo latinicu, već i glagoljicu, pa se poigrao s brojem 9 kombinirajući arapske i glagoljske sastavnice oblika.

Iako smo ga na natpisu križa pod brojem 8 pročitali kao K (ili k) da bismo dobili smislenu riječ koja označava prezime (Ka(r)dum), prvo slovo ove zadnje riječi na natpisu prije sliči grafemu za glas je, ja hrvatske ćirilice ili bosančice, tj. ćiriličnom slovu ć (ћ), negoli grafemu za glas k.

Također, grafija slova E, srpastog oblika (є), koje se pojavljuje na posvetnim natpisima križeva broj 1 (dva puta, uz jedno uglato E) i 18 (tri puta, bez uglatog E), ponovo svjedoči o arhaičnosti preuzetih uzora.

Slovo E (є) – na ćiriličnim natpisima ima dva oblika: stariji, srpasti, i mlađi uglati. Prvi se put uglato Epojavljuje na Trnovskom natpisuiz Bugarske 1230. g., a potom rjeđe do konca 15. st. U hrvatskoj lapidarnoj ćirilici taj grafem karakterizira veliki broj inačica. Može imati stablo u obliku okomite, uspravne ili kružne linije, a srednja linija redovito ide iz sredine stabla. Linija koja čini stablo može biti uspravna, kružna ili slomljena. Ponekad je taj grafem, uglati ili obli, u obliku brojke 3, što je zapravo glagoljsko E (Э).”[15] U našem slučaju є nije napisano naopako, tj. okrenuto na lijevu stranu, ali srpasti oblik ukazuje na stariji obrazac koji je prilagođen latiničnoj tradiciji. No, treba napomenuti i da je ovaj oblik slova E mogao biti preuzet od rimske, dakle latinične uncijale.

Gotovo svi natpisi pisani su, tj. uklesani kvadratičnom i rustičnom epigrafskom kapitalom (majuskula, verzal ili velika slova) ili njihovim kombinacijama. Ali, možda bi točnije bilo reći da je riječ o rustificiranoj kvadratičnoj kapitali ili kapitalnom tipu slova, jer su klesari nastojali uklesavati slova i riječi pravilno, odnosno ravno unutar zamišljenih kvadrata i pravokutnika, ali im je to rijetko u potpunosti uspijevalo. Radi tih i takvih problema u dva navrata zapisivači si pomažu klešući vodoravne, t. zv. osnovne crte, na čiju ravninu smještaju slova (križevi br. 4, 5 i 6).

Osim velikih slova, samo se na jednom križu (br. 8) gotovo u potpunosti pojavljuju mala (minuskula, kurentna slova). Međutim, mala slova tu nisu upisana na način kakav je za njih uobičajen, dakle između zamišljene osnovne i pomoćne gornje crte, s tim da se kod nekih slova njihovi produženi dijelovi protežu do gornje i pomoćne donje crte (n. pri. mala slova b, d, f, g itd., kao što se može vidjeti). Ovdje je minuskula organizirana na način majuskule – mala slova pisana su kao velika, između osnovne i gornje crte. Time su postignute dvije stvari: sačuvan je ionako oskudan prostor za natpis i epitaf je dobio potrebnu svečanu ozbiljnost. Naime, mala slova koja bi svojim gornjim ili donjim nastavcima uskakala u redove iznad i ispod zauzela bi više prostora, stvorila vizualnu zbrku i time oduzela natpisu dostojanstvo epitafa. Budući da je natpis dug, a križ tanjih krakova u usporedbi s ostalima, velika slova jednostavno ne bi stala, a ako bi, bila bi premala.

Ovaj natpis je zanimljiv i stoga što je većina slova uklesana na način venecijanske minuskule, naročito slova o, d, e, n, r, m itd., za razliku od slova K koje je pisano kao veliko (u rimskoj uncijali tako se piše i malo k).

Budući da se ovaj križ bitno razlikuje od ostalih kvalitetom kamena, bogatstvom ukrasa (rozete), načinom obrade i izvjesnim poteškoćama u čitanju i prijepisu hrvatskog teksta (koe udej = tko ovuda (?), te s obzirom na utjecaj mletačke paleografske tradicije, možda bismo klesarsku radionicu iz koje je križ stigao trebali tražiti na područjima koja su politički, pa time i kulturno svojevremeno bila pod Venecijom, dakle na potezu od Zadra do Splita. 

Osim spomenutih i na drugim se natpisima pojavljuju slova pisana uncijalom (pismo oblih oblika ili obla kapitala), te mala slova (minuskula). Tako na natpisu križa br. 4 ima u imenu MAt(E) ubačeno malo slovo t, s ukošenom poprečnom crtom (uobičajeno vodoravnom hastom); na natpisima križeva br. 5 i 6, u riječi OVDe, slovo e je iste veličine kao ostala velika slova, ali minuskulnog oblika (e); na križu br. 11 uklesano je malo n kao inicijal (M. n. G.), slično kao i na pretpostavljenoj kratici križa br. 13 (DnE) (?), gdje je n iste veličine kao i ostala velika slova. Najviše izmiješane uncijale i minuskule nalazimo na natpisu križa br. 18; u riječima BILAnDŽIJe i PODIŽe, oblikom malo e iste je veličine kao i velika slova, a u prezime BILAnDŽIJe ubačeno je minuskulno n, opet dimenzionirano kao majuskula. Iako je godina vrlo visoka (1928.), stari način pisanja je opstao.Epitaf na grobnom spomeniku Matilde Sarić (br. 14) pisan je samo rustičnom kapitalom, vrlo pravilno, uredno i jasno, no to je već 1920. godina kada se takav visoki jezični, oblikovni i klesarski standard mogao pretpostaviti, naročito na spomeniku jednoj učiteljici. Na isti je način upisan i epitaf na spomeniku upravitelju Janku pl. Kugl…(Kugler, Kugly?; br. 16.), kao i na križu koji obilježava grob Mande Sarić (br. 17).   

Ikonografija, tipologija, morfologija i ukrašavanje

Gospodarski i novčani potencijali stanovništva čije je glavno zanimanje bilo stočarstvo i poljoprivreda, krajem 19. i početkom 20. st., sigurno nisu bili veliki, što dokazuje i relativno mali broj križeva i spomenika, pa je razumljivo da na njima nema zahtjevnih ikonografskih prikaza i bogatih uresa. Osim toga, natpisi zauzimaju većinu slobodnih površina lica križeva, tako da za slikovne prikaze i dekoracije nije ostajalo puno mjesta.

Na tri se križa (1, 2, 15), uklesane na deblima pojavljuju dijagonalno ukrižene kosti, a na križu br. 15 i glava iznad kostiju. Dijagonalno ukrižene kosti dio su stare ikonografske sheme kojoj (na našim primjerima u dva slučaja) nedostaje prikaz Adamove lubanje. Naime, od 9. st. nadalje tema Kristovog raspeća obogaćena je prikazom Adamove lubanje koja se nalazi u podnožju križa. Smisao prikaza je srednjovjekovna legenda po kojoj je Kristov križ na Golgoti bio usađen na mjestu Adamova groba, te je time (mukom Kristovom), Adamov grijeh otkupljen. Također, naziv brda na kome je Krist razapet na hebrejskom je Golgota, što znači lubanja, slično kao i Kalvarija (od lat. Calvaria, prema calva, ćelava, gola lubanja).[16] U vrijeme baroka, u 17. i 18. st., lubanji se dodaju i dijagonalno ukrižene kosti, a u našem slučaju samo kosti koje pojednostavljeno simboliziraju Adamov grob i iskupljenje. Iz ovog je primjera izvjesno da je ta tradicija preživjela do početka 20. st.

Glava iznad kosti koja se u maniri dječjeg ili naivnog crteža pojavljuje na križu br. 15, može biti stilizirano pojednostavljen prikaz Adamove lubanje koju klesar nije znao odnosno ili barem približno vjerno prikazati, ali može biti i simbol sjedišta života na isti način kao što je Krist duhovna glava svoje Crkve. Postoji i mala mogućnost da ova glava predstavlja Sunce ili Mjesec koji se od 6. st. na prikazima raspeća postavljaju lijevo i desno iznad križa, a često su antropomorfno oblikovani – kao ljudski obrazi – dakle glave.[17] Prikazi Sunca i Mjeseca česti su i na stećcima. Najskloniji smo prvoj interpretaciji – glavi kao Adamovoj lubanji.

Dio ikonografskih shema križa i Raspeća jest i t. zv. titulus crucis (lat., naslov križa), natpis koji stoji pribijen na gornjem kraku križa (patibulum, lat.) na kojem je razapet Isus. Povijesno, riječ je o pločici s imenom i krivicom osuđenog.[18] Preuzet je s Kristovog križa na koji su Rimljani stavili natpis (akronim) INRI (ili I. N. R. I.), što je skraćenica za latinski Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum, a u prijevodu na hrvatski: Isus Nazarećanin, kralj židovski = INKŽ. Iako tvarna pločica na križevima groblja Peruševac ne postoji i nije naznačena grafijom,ona se podrazumijeva, te time spada u područje ikonografije – ”sliko(o)pisa”. INKŽ (ili I. N. K. Ž.) javlja se na pet križeva (br. 1, 2, 5, 6, 15), dok latinska inačica INRI samo na jednom (br. 17).

Početne natpise INKŽ (INRI) na križevima možemo interpretirati kao dvostruku, verbalnu i simboličku invokaciju (zaziv božanstva). Verbalnu, jer je riječ o akronimu, što znači tekstu, a simboličku, jer se predmet – pločica s natpisom – podrazumijeva. Ove su dvostrukosti u osnovi tautološke, te su time doprinos epskoj retardaciji kao dijelu narodne epike, što upućuje na baštinjenu arhaičnost prikaza, a i natpisa na križevima, o čemu i kasnije.

Neupitna simbolička invokacija, u svom čistom obliku, kao grafička abrevijacija zazivanja imena Božjeg prije natpisa, prisutna je samo na dva spomenika. To je križ uklesan pri vrhu spomenika inačice obeliska grahovskoj učiteljici Matildi Sarić (br. 14), te reljefno istaknut veliki latinski križ na obelisku iznad epitafa Janku pl. Kugl…? (br. 16). Zanimljiv je i primjer reljefno istaknutog križa sastavljenog od mačeva na naličju križa br. 9, nešto manjeg od podloge na kojoj se nalazi, što također spada u ponavljanje već rečenog.

Križ uparan na škrilju groba pod brojem 19 (ispod teksta), prije je znak svjedočenja vjerske pripadnosti, negoli svjesni ili formalno preuzeti invokativni obrazac. Reljefno uleknuti (uklesani) ili reljefno istaknuti manji križevi na deblima križeva br. 4 i 8, nalazeći se ispod godina uminuća pokojnika, naknadne su likovne potvrde o datumu smrti, svojevrsne simboličke finalne klauzule, slično kao i uleknuti reljef malog lisnatog križa između imena pokojnika i nadnevka smrti na križištu križa br. 12.

Oblici križeva čiji krakovi, u slučajevima kada nisu ravno odrezani, mogu imati manje ili više razvedene obrise i/ili profilaciju, uglavnom su jednostavni. Ukrasi su poglavito siromašni i rijetki. Prema vrsti oblikovanja i količini ukrasa razlikujemo sljedeće skupine ili tipove:

  • Jednostavni križevi ravnih, pod pravim kutom rezanih stranica (br. 1, 2, 15, 18).
  • Križevi piramidalnih završetaka krakova s anatirozama (br. 3, 4, 7, 10, 11, 13).
  • Križevi obličastih, polu valjkastih završetaka krakova s anatirozama (br. 5 i 8).
  • Križevi razvedenih oblika, bogatijih profilacija i/ili ukrasa (br. 6, 9, 12, 17).

Ovdje ponovo dotičemo tradiciju stećaka koji se u stručnoj i znanstvenoj literaturi dijele na skupine. Prema položaju dijele se na ležeće i stojeće, a prema oblicima na šest osnovnih grupa: ploče, sanduke, sljemenjake, stupove, krstače i amorfne spomenike.[19] Nas će zanimati stojeći stećci oblika križa koji se narodnim govorom nazivaju krstače ili krstine. Već sami narodni nazivi sugeriraju veličinu, jer su augmentativni, a isto potvrđuju i sačuvani križevi koji dosežu visine i preko tri metra.[20] Oblikovne karakteristike stećaka – križeva su kratki krakovi, izdužena debla i debeli korpusi, što znači da se krakovi mjerama približavaju obliku kocke, dok su debla izduženi kvadri. Ako križeve groblja Peruševac koji imaju ravno odsječene završetke krakova usporedimo sa stećcima oblika križa, dobit ćemo proporcionalno smanjene stećke – križeve. To se naročito odnosi na križeve pod brojevima 1, 2, 15 i 18, a može se primijeniti i na križ broj 5, iako mu krakovi nisu ravno odsječeni, već završavaju polu valjkastim istacima.

Ne zna se točno kada su stećci oblika križa nastali, ali, budući da se najčešće nalaze na rubovima nekropola, vjerojatno pred sam kraj razdoblja stećaka, u drugoj polovici 15., s trajanjem i u 16. st.[21] Ono što je nama zanimljivo jest da se tradicija oblikovanja krstača, istih omjera, ali smanjenih apsolutnih mjera, zadržala sve do početka 20. st.

Istraživanja u smjeru otkrivanja konkretnih mjesta i klesarskih radionica u kojima su križevi groblja Peruševac nastali, prelazi namjere i ambicije ovoga teksta, ali zato možemo ukazati na neke zajedničke tvarne, morfološke, ikonografske, epigrafske i paleografske osobine pojedinih skupina križeva koje ih nužno određuju kao više nego moguće proizvode istih radionica, a u nekim slučajevima i istih klesara.  

Materijalni nositelj natpisa na križevima i spomenicima je kamen; u sedam slučajeva žuti pješčenjak, u šest sivi vapnenac, u tri breča (raznobojni šljunak slijepljen vapnencem, od talij. breccia) i u jednom bijeli, te bijelo-ružičasti vapnenac. Žuti pješčenjak je mekan, lagan i porozan, na mjestima lomova žućkasto-smeđ i podatan za rezanje i klesanje, za razliku od vapnenca. Zanimljivo je da su križevi od žutog pješčenjaka pod utjecajem atmosferilija, te obrasli lišajevima, vremenom izvana posivili, tako da u potpunosti naliče na površinu sivog vapnenca.

Prvu skupinu s izrazito mnogo zajedničkih osobina čine već prije spomenuti jednostavni križevi ravnih, pod pravim kutom rezanih stranica, križevi koji po proporcijama odgovaraju umanjenim kasnosrednjovjekovnim krstačama (stećcima) Huma (Hercegovine) i Bosne (brojevi 1, 2, 15, 18). Tri križa ove skupine načinjena su od žutog pješčenjaka, dok jedan od sivog vapnenca (br. 18). Verbalna i simbolička invokacija koje pretpostavljaju titulus i natpis INKŽ, nedostaje jedino na križu broj 18. Na sva se četiri križa koristi ista početna eshatološka formula: OVDE (O)POČIVAJU KOSTI POKOJNOG/E (slijedi ime i prezime), dok se na deblima tri križa nalaze uklesane prekrižene kosti (deblo križa br. 18 nije pronađeno, pa ne znamo da li su i tamo grafijom bile naznačene kosti). Na svim križevima u natpisima je korištena rustificirana kvadratična kapitala (majuskula, s rijetkim minuskulnim izuzetcima), te su riječi odvajane uklesanim interpunkcijskim točkama; u dva navrata u sredini visine slova (što je još antička epigrafska tradicija i kasnije glagoljička i ćirilična), te u dva pri dnu.

Možemo, dakle, zaključiti da su ova četiri križa morala biti, ako ne djela iste ruke, a onda barem produktima iste radionice.

Križevi piramidalnih završetaka krakova s anatirozama, označeni u Popisu brojevima 3, 4, 7, 10, 11, 13, čine posebnu skupinu iz koje zbog morfoloških i epigrafskih različitosti možemo ukloniti križ broj 4. Četiri križa ove skupine su od sivog vapnenca, a samo jedan od žutog pješčenjaka. Sivi vapnenac je zbog svoje tvrdoće puno zahtjevniji materijal za klesanje od pješčenjaka, pa su i natpisi ove skupine ”tvrđi” u izvedbi i pojavnosti, s puno više kutova od slova natpisa prijašnje skupine. Za razliku od prve grupe križeva koji su datirani u rasponu od 1885. do 1928. godine, ova skupina bilježi jedino križeve sa samog kraja 19. st. Ponešto predimenzionirani, piramidalni završetci krakova oblikovni su prežitci manirističkih i kasnije baroknih dijamantnih uzoraka, najčešće korištenih kao arhitektonska plastika portala i pročelja zgrada.

Budući da su tipografska, tekstualna, oblikovna i strukturna rješenja križeva obje skupine poprilično ujednačena u temeljnom konceptu i izvedbi, možda bismo ih s malo dobre volje mogli smjestiti u istu radionicu i prostor koji bi morao obilovati bliskim i dostupnim kamenolomima žutog pješčenjaka i sivog vapnenca. Ako ne u okolici Bosanskog Grahova, a onda zasigurno u širem arealu Knina, jer je grahovsko područje tradicionalno bilo i jest povezano s Dalmacijom.

Od mitologije do religije

Epitafi ili nadgrobni natpisi koje križevi i spomenici nose imaju svoje, za vrijeme i prostor pojavljivanja uobičajene obrasce kojima se, najviše u jednoj rečenici daju informacije o mjestu ukopa, pokojniku, nadnevku smrti ili postavljanja križa, o onome kome je križ namijenjen i tko ga je postavio. Lapidarnost teksta uvjetovana je nedostatkom prostora na križu, te se samo u dva slučaja navode i poželjna postupanja prolaznika ili nebeskih sila.[22] Po veličini, oblicima i epitafu poseban je i izdvojen spomenik Matildi Sarić od koje se poetski nadahnutim tekstom oprašta suprug Ivo, te navodi uzrok smrti pokojnice.

   Tekstualne obrasce natpisa na križevima možemo prema eshatološkoj formuli i učestalosti pojavljivanja podijeliti na tri skupine:

  • INKŽ OVDE (O)POČIVAJU KOSTI POKOJNOG/E (ime i prezime) …

Obrazac se javlja na šest križeva (br. 1, 2, 5, 6, 15, 18; jedino na križu br. 18 nedostaje INKŽ) i pokriva vremenski raspon od 43 godine (1885. – 1928.). Arhaizam OPOČIVAJU u suvremenom hrvatskom jezičnom standardu glasio bi otpočivaju, tj. počivaju. Obrazac tautološki određuje mjesto ukopa (OVDE – što se podrazumijeva, jer se križeve ne postavljaju bilo gdje), te na isti način inzistira na činjenici da je ukopani mrtav (KOSTI POKOJNOG/E – ako se spominju kosti tada je već davno izvjesno da je riječ o pokojniku).

  • O(V)DE (O)POČIVA (slijedi ime i prezime, a u jednom slučaju (br. 8): vično tilo) …

Obrazac se pojavljuje na četiri križa (8, 10, 11, 13), unutar vremenskog raspona od tek tri godine (1897. – 1900.).

  • OVO UČINI (slijedi ime i prezime ili srodstvo: otac). Samo se na dva križa (br. 4 i 7) koristi ovaj obrazac koji prednost daje onome tko je križ postavio, a ne pokojniku. Oba križa su iz 1895. godine i u oba slučaja križeve su sinovima postavili očevi. Natpis na križu br. 9 sugerira da je križ Niki Kardumu postavila Ivana: K. O. K. (KRIŽ OVAJ KUPI?) IVANA KARDUMU NIKI.

   S obzirom na učestalost, vremenski raspon i na tautologičnost obrazaca, jasno je da su natpisi prve grupe najstariji, bez obzira na apsolutnu kronologiju, a da ih slijede natpisi druge grupe koji su pojednostavljeni (izgubili su: KOSTI POKOJNOG/E). Također je vidljivo da se natpisi tijekom vremena skraćuju po načelu redukcije, pa se informacije koje križ nosi na kraju svode samo na ime i nadnevak smrti pokojnika (križ br. 12, n. pr.), opet bez obzira na apsolutnu kronologiju.

   Tautološki jezični obrasci natpisa, slično kao i prije spomenuti primjeri simboličkih i verbalnih invokacija, upućuju na narodnu epiku, tj. epsku retardaciju (usporavanje radnje) koja kao jednu od metoda usporavanja koristi ponavljanje, što tautologija po definiciji jest, čime se još jednom potvrđuje arhaičnost ovih tekstova.

   Svi ostali primjeri pojedinačni su, pa time nemaju snagu i uvjerljivost temeljem kojih bismo mogli donijeti neke dalekosežnije zaključke.

   Zanimljiv je značenjski i vremenski eshatološki luk koji temeljem natpisa možemo rekonstruirati na križevima Peruševca. Luk na jednom kraju svjedoči o magijskim praksama, a na drugom o religijskim sepulkralnim dogmama. Započinje  riječima epitafa prve skupine: OVDE (O)POČIVAJU KOSTI POKOJNOG/E, nastavlja se uvodnom frazom natpisa druge skupine: O(V)DE (O)POČIVA (slijedi ime i prezime), te završava posvetnim natpisom na križu broj 8: ovde opočiva vično tilo (kardum niko).

   Naime, Katolička crkva još od 13. st. smatra da ”svi uskrsavaju sa svojim vlastitim individualnim tijelima, tj. tijelima koje sada nose[23], te time određuje stanje tijela pokojnika – sve do časa budućeg uskrsnuća i Posljednjeg Suda – kao nešto što nije podložno biološkoj razgradnji. Toj kršćanskoj ideji proturječe natpisi prve grupe koji govore o kostima pokojnika, što bi značilo da se tijelo već raspalo, a ostale su samo kosti. Sintagma OVDE (O)POČIVAJU KOSTI POKOJNOG/E mogla bi ukazivati na tradiciju t. zv. dvostrukog ili ponovnog sahranjivanja. Šefik Bešlagić navodi da bi se grob obično 3 ili 7 godina nakon ukopa otvorio, kosti pokojnika izvadile i oprale u vodi, a zatim u vinu, te bi se obavila ponovna sahrana, ali ovoga puta samo kostiju. Autor smatra da je to ostatak starog slavenskog običaja temeljenog na vjerovanju da duša može slobodno ići na drugi svijet tek kada se tijelo potpuno raspadne. Običaj je bio najrasprostranjeniji u Makedoniji, zatim u staroj i istočnoj Srbiji, na Braču, u sjevernim krajevima Slovenije, u Austriji, Grčkoj i Rumunjskoj, a postoje indicije da je postojao i na teritoriju stećaka.[24] Kada u svjetlu ovih podataka promotrimo naše križeve pod brojevima 1, 2 i 15, koji imaju istu uvodnu frazu natpisa, ali i uklesane prekrižene kosti na deblu križa ispod natpisa, tada kosti neće nužno upućivati (samo) na ikonografsku temu raspeća i motiv Adamove lubanje, tj. njegovog groba, već moguće i na stari običaj dvostrukog sahranjivanja. Nije vjerojatno da se krajem 19. i početkom 20. st. taj običaj i stvarno prakticirao, ali su njegove naznake – sačuvane u obrascu posvetnog natpisa i likovnog motiva – indikativne.

   Unutar istog apsolutnog vremenskog raspona nastanka križeva ovaj eshatološki luk nastavlja se križevima iz druge skupine, s natpisima O(V)DE (O)POČIVA (slijedi ime i prezime pokojnika), gdje se osoba i tijelo poistovjećuju, a prema rimokatoličkom vjerovanju o gotovo beskonačnom materijalnom integritetu tijela, te završava formulom ovde opočiva vično tilo na križu br. 8 (koju možemo čitati kao ”počiva vječno” ili ”vječno tijelo”), kojom se do kraja prihvaća i usvaja katolička dogma o ”vječnosti tijela”, tj. privremenom karakteru sahrane.

Zaključak

   Katoličko groblje na Peruševcu u blizini Bosanskog Grahova, nastalo je u drugoj polovici 19. st., okvirno u vrijeme kada u Bosnu i Hercegovinu ulazi Austrougarska (1878.). S nastankom novoga grobišta povezano je osnivanje samostalne grahovske kapelanije i uvođenje matičnih knjiga (1863.), izgradnja prve katoličke crkve (1872.), te snažan rast hrvatskog katoličkog pučanstva. Groblje je služilo za ukop stanovnicima obližnjih sela i zaselaka, od kojih, prema prezimenima na križevima i spomenicima grobova možemo sa sigurnošću navesti Mali i Veliki Obljaj, te Korita.

   Grobni humci označeni su i oblikovani na tri osnovna načina: dvjema kamenim pločama (škriljama) postavljenim uz noge i glavu, zatim kamenim križevima nastalim u periodu od 1885. do 1928., uz dva ambicioznija spomenika, dok su u trećoj skupini recentni grobovi suvremenog oblikovanja nastali u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća.

   Oblikovne, jezične i grafijske osobine križeva i natpisa uvelike odgovaraju sličnim ili jednakim  karakteristikama srednjovjekovnih humačkih i bosanskih nadgrobnih spomenika – stećaka, biliga ili kamika.

   Jezik (hrvatska ikavica zapadno-štokavskog narječja) i pismo (latinica) natpisa na križevima upućuje na epigrafske i paleografske arhaičke prežitke koji se mogu ustanoviti na mnogim jezikoslovnim i inim razinama. Unutar narodnog jezika, crkvenoslavenski jezični utjecaji zrcale se u jotaciji koja se ne označava, ali se pretpostavlja, na primjerima leksema OVDE (= ovdje)ilie PRIMINUO (= je priminuo), ili u sintagmi KOI PRIMINU (= koj priminu), označavajući pojavu da se glas j obično bilježi znakom i, ili u grafija slova E (є), srpastog oblika, koje se pojavljuje na posvetnim natpisima križeva pet puta, a bilježe ga, u različitim inačicama i hrvatska lapidarna ćirilica i glagoljica, ali i rimska uncijala.

   Budući da je ”grafija uvijek konzervativnija od jezika”, kako navodi Marinka Šimić, ti su primjeri potvrda ostataka puno starijih slojeva grafijsko – fonoloških obilježja i morfologije jezika i leksika srednjovjekovnih glagoljskih i ćiriličnih tekstova.

   Arhaičnost epitafa potvrđuju i tautološki obrasci njihovih pojedinih dijelova (OVDE (O)POČIVA(JU)), kao i primjeri simboličkih i verbalnih invokacija (INKŽ), što je osobina epske retardacije kao metode narodne epike.

   Uvodna shema natpisa epigrafskih spomenika na Peruševcu – OVDE (O)POČIVA(JU) – koja se javlja na čak deset križeva, u potpunosti odgovaran srednjovjekovnoj početnoj eshatološkoj formulaciji a se leži ilise leži (= ovdje leži/počiva(ju), s velike većine stećaka s natpisima.

   Proporcije većine križeva debelih i kratkih krakova, razmjerne su dimenzijama stojećih kasnosrednjovjekovnih stećaka koji se augmentativno nazivaju krstače ili krstine, što bi značilo da se tradicija oblikovanja krstača istih omjera, ali smanjenih apsolutnih mjera, zadržala sve do početka 20. st.

   Tvarne, likovno i jezično – morfološke, ikonografske, epigrafske i paleografske sličnosti većine križeva, sugeriraju barem jednu radionicu iz koje su križevi proistekli, a koju bismo u budućnosti mogli potražiti na širem području B. Grahova i Knina.

   Na, u epitafima Peruševca preživjelu tradiciju ponovnog sahranjivanja, upućuje nas sintagma OVDE (O)POČIVAJU KOSTI POKOJNOG/E, koja se javlja na četiri križa, a na tri je od njih i likovno potvrđena uklesanim, dijagonalno ukriženim kostima, što je inače barokna ikonografska tema raspeća i simbolički motiv Adamovog groba. Konačno prihvaćanje koncepta kršćanske eshatologije kao razrješenja pitanja o vječnosti tijela, sadržano je u natpisima O(V)DE (O)POČIVA (ime i prezime pokojnika), gdje su osoba i tijelo već poistovjećeni, te na kraju natpisom ovde opočiva vično tilo na križu br. 8, čime je ”vječnost” i uskrsnuće tijela u potpunosti potvrđeno.

   Što nam u konačnici govore ti jednostavni oblici grobljanskih križeva? Govore i svjedoče o jeziku, pismu (epigrafiji i paleografiji), (ne)pismenosti puka i majstora, nacionalnoj pripadnosti i vjeri, svjetonazoru, likovnom jeziku, estetskim kategorijama vremena i prostora, kamenolomima, vrstama materijala i tehnologijama izvedbi, klesarskom umijeću, klesarima, gospodarskoj moći naručitelja, trgovačkim vezama, društvenom i političkom životu i odnosima u višenacionalnoj zajednici, naseljima i njihovim stanovnicima, o ljubavima koje su izgubile svoj objekt i – u krajnjoj liniji – o našoj sadašnjosti koja se ogleda u odnosu koji prema njima danas imamo.

Popis grobnih križeva i spomenika:

Kampanja otkopavanja, čišćenja, čitanja, transkripcije, datacije, atribucije, fotografiranja, rekonstrukcije i restitucije (popravljanja i vraćanja na izvorna mjesta križeva i spomenika), trajala je od 21. do 26. rujna 2013. Uz autora članka, u akciji su sudjelovale sljedeće osobe bez čije pomoći poduhvat ne bi bio moguć: Krešimir Sarić iz Knina/B. Grahova, Vlatko Sarić iz Umaga, Ivan Maksimović iz Vukovara, te Predrag Lujanović i Dražen Matošević iz B. Grahova, zaduženi za poslove otkopavanja i zidanja. Lijepljenje slomljenih i odlomljenih dijelova križeva obavio je Zdravko Vrdoljak iz B. Grahova.

Legenda (napomene i obrazloženja čitanja i transkripcija natpisa):

  • Dolje navedeni redoslijed križeva i spomenika s natpisima određen je redoslijedom njihove obrade. Drugim riječima, nije postojao sustav kojim se rukovodilo pri odabiru pojedinih križeva, već je izbor slučajan – prema dostupnosti materijala i samih natpisa, te mogućnostima fizičke manipulacije. Poneki križ koji je u potpunosti obrađen tek nakon iskopavanja, što znači pri kraju kampanje, ima manji redni broj, jer je bio evidentiran prije.
  • Vrsta, tip, veličina, oblik i raspored slova, riječi, brojeva, dijakritičkih znakova i simbola uvijek su se, pri transkripciji, pokušavali što je moguće više prilagoditi izvorniku.
  • Lijevi i desni vodoravni krak križa određeni su gledištem prema natpisu na križu.
  • Primjer: GODINE 1890. NA 26/10. Gramatički, riječ je o elipsi, ispuštanju jedne ili više riječi u rečenici koje se podrazumijevaju, pa bi puna rečenica glasila: GODINE 1890., NA (dan) 26., (mjeseca) 10. 
  • Primjer: IN[K] Ž. Slova u uglatim zagradama znače da su ista nečitljiva, oštećena, uništena (lakune) ili da nedostaju, ali da se sa sigurnošću mogu pretpostaviti (supozicije).
  • Primjer: ŠPIR[ANOV]IĆ · (?). Upitnik u zagradama uz slova, riječi ili brojeve označava moguću i vjerojatnu, ali nesigurnu transkripciju.  
  • Primjer: OBITOL (obitelj). Mala slova u oblim zagradama ispravak su krivo (?) napisanih riječi ili današnji standardni hrvatski oblici arhaičnih jezičnih inačica (primjer: KOI (koji), ili (moguća) nadopuna kratica (primjer: 3. 3. M. (mjeseca?), ili naznaka pretpostavljenih riječi (primjer: KOJI (je), ili nadopuna kratica (primjer: VJ. (vjerni) ili pojašnjenja bilo koje vrste.
  • Primjer: _ _ _ _ SARIĆ. Odvojene donje crtice označavaju slova, riječi, brojke ili njihove dijelove koji nisu mogli biti pročitani. Podcrtane riječi označavaju postojeće crte na natpisu križa.

1)               INK  Ž

                  OVDE

     OPOČIVAJU · KOSTI · PO

     KOJNe · MARTe · SARIĆ

     GODINE 1890. NA 26/10

Brojevi označavaju nadnevak smrti: 26. listopada 1890. Na deblu križa nalaze se uklesane dvije dijagonalno ukrižene kosti.

Latinski križ kratkih krakova i dugačkog debla (98 cm); žuti pješčenjak.

2)               IN[K] Ž

                  OVD[E] · O

     POČIVAJU · KOSTI[· PO]

     KOJ[NE ·] JANJE · SA[RIĆ]

     ŠPIR[ANOV]IĆ · (?) GODINE

                   1920. (?)

Na deblu križa nalaze se uklesane dvije dijagonalno ukrižene kosti.

Latinski križ kratkih krakova; žuti pješčenjak.

3)               NA 8 · 9

                     1898.

               UČINI KRIŽ

          IVAN VULIĆ ŽENI

                   PAVICI

                      I ZA

                   OBITOL (obitelj)

Brojevi označavaju nadnevak izrade ili postavljanja križa: 8. rujna 1898.

Latinski križ zadebljane baze i s piramidalnim završetcima krakova s anatirozama; žuti pješčenjak.

4)               OVO

                 UČINI

     MAt[E] VULIĆ SVOM

          SINU · JAKOVU

      KOI (koji) PRIMINU

                  1895.

Natpisno polje podijeljeno je na redove. Godina smrti uklesana je u kartuši. Ispod godine nalazi se uklesan klinasti križ. Slovo N u riječi UČINI uklesano je pogrešno, zrcalno, dok je u riječi PRIMINU nakon greške popravljano, tako da ima dvije ukrižene kose crte.

Latinski križ s istaknutim postoljem i s piramidalnim završetcima krakova s anatirozama. Lice križa profilirano je uskim, plitko istaknutim vrpcama; sivi vapnenac

5)               INK Ž

                  OVDE

       [POČI]VAJU KOSTI

       _ _ _ _ SARIĆ

       _ _ _ _ _ _ _ N _ _

Natpisno polje podijeljeno je na redove. Slova S u riječima KOSTI i SARIĆ napisana su naopako, zrcalno.

Latinski križ kratkih krakova i dugačkog debla, polu valjkasto oblikovanih krakova s gornjim i donjim anatirozama. Oko natpisa su polukružno izvedeni plitki zupčasti ukrasi; žuti pješčenjak.

6)                INKŽ

                   OVDe

        POČIVAJU KOSTI

          IVANA SARIĆA

        KOI e (je) PRIMINUO

                  3. 3. M. (mjeseca?)

                    1901.

Natpisno polje podijeljeno je na redove. Brojevi najvjerojatnije označavaju nadnevak smrti: 3. ožujka 1901., pa bi se M. odnosilo na mjesec u godini. Slova S u riječima KOSTI i SARIĆA uklesana su pogrešno, zrcalno.

Inačica najbliža trolisnom križu (još i Lazarov ili brabantski križ), kratkih, obratima istaknutih krakova bogatih bočnih profilacija i dugačkog debla; žuti pješčenjak.

7)                OVO

                  UČINI

      OTAC MIJO SVOME

      SINU ANDRIA (?) SARIĆ

      KOI PRIMINU 21 4 (ili 2/4) 1895  

Brojevi označavaju nadnevak smrti, ali ih je teško pročitati. Najvjerojatnije je riječ o 21. ili 2. travnju 1895.

Latinski križ s piramidalnim završetcima krakova s anatirozama; sivi vapnenac.

8)               ovde

                opočiva

                  vično

                  tilo

           kardum niko

      koludej+itinekaočita

                očenaš

                _ _ _ _

                 1.900

                _ _ _ _

                kadum (?)

Brojevi označavaju godinu smrti: 1900. Natpis je pisan minuskulom (malim slovima). Izvjesno je da je klesar imao problema s čitanjem i pisanjem (ili je bio nepismen ili nije znao hrvatski), a možda i sastavljač epitafa. Značenje se može pretpostaviti. U prijevodu na  standardni hrvatski književni jezik natpis bi glasio: ovdje počiva (otpočiva) vječno tijelo Nike Karduma. Ako grupiramo slova u šestom i sedmom redu u riječi koje bi mogle imati nekakvo značenje, dobivamo sljedeće: kol (kol = tko ili ako?) udej iti neka očita oče naš = tko ovuda prolazi (ide), neka se pomoli za pokojnika (očita molitvu: Oče naš koji jesi… itd.). U redu ispod godine najvjerojatnije se nalazi ime, te zatim prezime (Ka(r)dum) osobe koja je križ postavila, osim ako prvo slovo zadnje riječi nije grafem za glas je, ja hrvatske ćirilice ili bosančice, tj. ćirilično slovo ћ (ć).

Latinski križ široke i grubo oklesane baze, polu valjkasto oblikovanih krakova s gornjim i donjim anatirozama. Lice križa profilirano je uskim, plitko istaknutim vrpcama. Na krajevima vodoravnih krakova nalaze se rozete. Rozeta na okomitom kraku uništena je odlamanjem. Na deblu križa reljefno je istaknut latinski križ zasječenih krakova koji izranja iz rozete. Na križištu naličja također je reljefno istaknuta rozeta; bijelo – ružičasti vapnenac.

9) K · O · K · IVANA · KARDUMU

                         NIKI

Kratice (abrevijature suspenzijom) K · O · K · mogle bi značiti: KRIŽ OVAJ KUPI (IVANA KARDUMU NIKI).

Inačica trolisnog križa (još i Lazarov ili brabantski križ), s po dva lista na krajevima vodoravnih krakova i s tri lista na okomitom. Na naličju je isklesan reljefno istaknuti križ u obliku mačeva s usječenim žljebovima za otjecanje krvi (Blutrinne, njem.); bijeli vapnenac.

10)               [OVDE]

            POČIVAIVAN SA R =

            RIĆ _ _ _ _ _ _ _1897.

Brojevi označavaju godinu smrti: 1897.

Latinski križ šire baze debla, s piramidalnim završetcima krakova s anatirozama; sivi vapnenac.

11)               OVDE

                    POČI =

                    VA:

       MILE I JOZO SAR =

       _ IĆ M. n. G. 1899. U. C.

Dvojni ukop. Brojevi označavaju godinu smrti: 1899. Kratice M. n. G. mogle bi značiti: mjeseca navedenog/narečenog, godine 1899., ali se broj mjeseca ne da utvrditi na natpisu. Nejasno je značenje kratica (abrevijature suspenzijom) U. C. Na natpisu je oblikovno zanimljiv zadnji broj godine (1899.) – 9, koji bi mogao biti inačica glagoljskih grafema.

Latinski križ s piramidalnim završetcima krakova s anatirozama; sivi vapnenac.

Napomena:križ je pohranjen u grobljanskoj kapelici.

12)  [I]LIJA VULIĆ  †  2. 6. 1908.

Brojevi označavaju nadnevak smrti: 2. lipnja 1908. Između imena pokojnika i nadnevka smrti uklesan je u uleknutom reljefu mali križ lisnatih krakova i debla.

Inačica trolisnog križa (još i Lazarov ili brabantski križ), kratkog debla, s po tri polu valjkaste izbočine (lista) na krakovima. Baza debla je stanjena (s anatirozom) i ušiljena, kako bi križ mogao usjesti u pravokutnu udubinu postolja. Postolje ima oblik pravilne četverostrane prizme i od iste je vrste kamena kao i križ; breča.

13)               ODE

        POČIVA MIJO

       SARIĆ UM. G. (?) 1897.

                   [DnE]?

Brojevi označavaju godinu smrti: 1897. Kratice (abrevijatura suspenzijom?) UM. G. (?) i DnE (?) (abrevijatura kontrakcijom?) mogle bi značiti: UM(ro) G(odine) 1897., a DnE – naznaku dijela nadnevka smrti (dan i mjesec). Budući da križu nedostaje deblo – ostala su sačuvana samo tri kraka – jasno je da natpis nije potpun.

Latinski križ s piramidalnim završetcima krakova s dvostrukim (stepenastim) anatirozama; sivi vapnenac.

14)   _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

        MATILDA SARIĆ

        _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Natpis na gornjem dijelu spomenika – inačici obeliska. Pri vrhu je uklesan latinski križ, ispod njega je nečitak natpis, zatim ime pokojnice koja je – prema riječima mještana – bila učiteljica u Bosanskom Grahovu, te ponovo (ispod imena) nečitak natpis, možda nadnevak rođenja, te djevojačko prezime. Spomenik se sastoji od višedijelnog, mjestimično profiliranog postolja i ploča, te inačice obeliska na vrhu. Prednja i bočne stranice obeliska ukošene su prema vrhu, dok je stražnja okomita (ravna). Umjesto piramidalnog završetka, na vrhu se nalaze samo dvije ukošene plohe.

Na visokom postolju ispod ploče koja nosi obelisk nalazi se epitaf:

TEŠKE MUKE DA POSTANE PRVI

PUT MAJKOM SPREMIŠE JE U

KRILO MATERI ZEMLJI

POČIVAJ U MIRU DRAGA TILDO

                       TVOJ         IVO

GRAHOVO              1919.

Na naličju obeliska, gore, nalazi se uklesan nadnevak izrade: 24/4 1920. (24. travnja 1920.); žuti pješčenjak.

15)                [I.] N. K.  Ž.

                     OVDE . OPO

                     ČIVAJU . KOS

                    [T]I . BRAĆE . PO

        KOJNOGA [.] ANTONA . SARIĆ

        UMRO . GODINE _ _ _ _ I PO

        [K]OJNOG[A] . MATE . SARIĆA . Z_

        _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

                  POG · (?) 1885. _

                  BOG IM DAVO

                   POKOJ VIČNI

Dvojni ukop. Na deblu križa nalaze se uklesane dvije dijagonalno ukrižene kosti, a iznad njih glava izvedena u maniri dječjeg ili naivističkog crteža. Iznad kostiju trebala je biti uklesana mrtvačka glava (lubanja), što klesar nije znao izvesti, pa je samo urezima u krugu naznačio oči, nos i usta.

Latinski križ kratkih krakova i dugačkog debla; žuti pješčenjak.

16)              _ _ _ _ _ (natpis u segmentu kruga)

               JANKO PL. (plemeniti)

                 KUGL _ _ _ (?)

           UPRAVITE[LJ]

        _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ AV

           _ _ _ _ 8

          ZAHVALNI MU

      ČINOVNICI I

             GRADJANI

Natpis na obelisku proširene baze, na reljefno istaknutoj podlozi iznad koje je, također reljefno istaknut, latinski križ. Spomenik je slomljen po sredini, na mjestu natpisa koji je time trajno oštećen. Raka je oivičena niskim zidom od armiranog betona što – s obzirom na pretpostavljeno vrijeme ukopa (kraj 19. i početak 20. st.) – ukazuje na bogatstvo i društveni značaj pokojnika. Gornja površina armiranobetonskog zida, s tragovima nadozidnih struktura, kao i kamenje razbacano u blizini groba, daju naslutiti bogatiju arhitektoniku groba koji je vjerojatno opljačkan nakon što je razoren. Na spomeniku nisu obavljani nikakvi zahvati, osim čišćenja natpisa.

Kazivač Ivan Špiranović iz obližnjeg zaselka Špiranovići, navodi da je pokojnik bio upravitelj žandarmerije ili općine u Bosanskom Grahovu. Prezime bi moglo biti Kugler ili Kugly, budući da su oba roda plemenitaška; breča.

17)               IN

                    RI

       MAND[A] SARIĆ _ _ _

Slova na gornjem kraku križa (INRI), na groblju su jedina latinska inačica titulusa – pločice s natpisom (akronimom) na gornjem kraku križa, s imenom i krivicom osuđenog. INRI (ili I. N. R. I.) skraćenica je za latinski Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum, što je bilo Isusovo ime i ironična ”osuda”. Natpis je preuzet s Kristovog križa. Sve ostale inačice na starim križevima groblja su hrvatske: I. N. K.  Ž. = Isus Nazarećanin, kralj židovski.

Inačica trolisnog križa (još i Lazarov ili brabantski križ), dekorativno zavojitih, baroknih oblikovnih linija. Lice križa profilirano je istaknutim uskim vrpcama; breča ili breča lijevana u armiranom betonu.

18)               OVDe

                 POČIVAJU

       KOst[I] POK. (pokojne) MARIJe

       BILAnDŽIJe . UMRL[A]

                 24. 2. 1928.

       PODIŽe . VJ. (vjerni) MUŽ

                  ANTONA

Brojevi označavaju nadnevak smrti: 24. veljače 1928. Prema riječima Ive Bilandžije, ime ”vjernoga muža” nije navedeno u genitivu, već u nominativu, što znači da mu je ime bilo Antona (Bilandžija). U riječi UMRL nedostaje zadnje slovo (A ili E), jer klesar nije dobro isplanirao raspored slova na natpisnom polju, pa mu je ponestalo prostora za zadnje slovo. Prisutne su dvije abrevijacije (kratice) suspenzijom: POK. = POKOJNE i VJ. = VJERNI.

Latinski križ vrlo kratkih krakova; sivi vapnenac.

19)  1900

1 K 8 (?) ili 1 K 2 (?)

Na južnoj strani groblja otkopana je i jedna nepravilna kamena ploča (škrilja) zaglavlja grobnog humka (cca. 80 X 60 cm), na kojoj je uočen oštrim predmetom (dlijeto, kamen, čavao, nož …?) uparan/ugreban latinski križ iznad kojega se nalazi uparan natpis.

Brojevi označavaju godinu smrti: 1900, dok je natpis ispod godine nejasan; sivi vapnenac (lomljenac).

Fotografije: Berislav Valušek (Foto. br. 19.: Krešimir Sarić)

Literatura

  • Bešlagić, Š. (1982.): Stećci – kultura i umjetnost, Veselin Masleša, Biblioteka Kulturnonasljeđe, Sarajevo
  • Fučić, B. (1982.): Glagoljski natpisi, JAZU, Zagreb
  • Gabrić – Bagarić, D. (2005.): Crkvenoslavensko i narodno u bosanskohercegovačkim epigrafskim spomenicima od 12. do 18. st., Drugi Hercigonjin zbornik,1, Zagreb
  • Kulundžić, Z. (1957.): Knjiga o knjizi, I. tom, Historija pisama, Novinarsko izdavačkopoduzeće, Zagreb
  • Kužić, K. (2008.): Kamik i zvijezde, katalog izložbe Stećci, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb
  • Leksikonikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1985.): ur. AnđelkoBadurina, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Zagreb
  • Lovrenović, D. (2013.): Stećci, Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Naklada Ljevak, Zagreb
  • Marić, M. – Šimić, M. – Škegro, A. (2007.): Pop Tjehodrag i njegov natpis, Povijesni prilozi, br. 33, Hrvatski institut za povijest, Zagreb
  • Menđušić, M. (2000.): Arheološka nalazišta na grahovskom prostoru,Hrvati Dinare,život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka, Zbornik radova Okruglog stola održanog u Bosankom Grahovu 20. srpnja 1999., Udruga Hrvata ”Pset – Graovo”, Hrvatski informativni centar, Bosansko Grahovo, Zagreb
  • Orlovac, A. (2013.): Stoljeće i pol župe Obljaj – Bosansko Grahovo, Rimokatolički župniured sv. Ilije proroka, Bosansko Grahovo
  • PurgarićKužić, B. (1995.): Dosadašnja istraživanja o stećcima, Radovi, Vol. 28,Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb
  • Sarić, M. (2000.): Povijest života u selima oko Grahovskog polja i sudbonosna 1941., Hrvati Dinare, život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka, Zbornik radova Okruglog stola održanog u Bosankom Grahovu 20. srpnja 1999., Udruga Hrvata ”Pset –Graovo”, Hrvatski informativni centar, Bosansko Grahovo, Zagreb
  • Šimić, M. (2007.): Jezik boljunskih natpisa, Stolačko kulturno proljeće, Godišnjak, godište V., Matica hrvatska, Ogranak Stolac, Stolac
  • Šimunović, P. (1986.): Istočnojadranska toponimija, Logos, Split
  • Vrdoljak, fra B. (2000.): Katolička crkva na prostorima Grahova,Hrvati Dinare,život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka, Zbornik radova Okruglog stola održanog u Bosankom Grahovu 20. srpnja 1999., Udruga Hrvata ”Pset – Graovo”, Hrvatskiinformativni centar, Bosansko Grahovo, Zagreb

Životopis

Berislav Valušek (Osijek, 1954.). Povjesničar umjetnosti i arheolog; muzejski savjetnik, znanstveni savjetnik, konzervator, likovni kritičar, publicist, predavač.

Diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu uZagrebu 1979. U vrijeme studija surađivao s Prof. dr. sc. Radmilom Matejčić i s dr. sc. Brankom Fučićem na terenskim istraživanjima. Doktorirao 2010. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu obranom doktorske disertacije pod naslovom Arhitektonsko djelo Carla Seidla na Opatijskoj rivijeri – Prilog interdisciplinarnom razmatranju arhitekture na prijelazu 19. u 20. st.

Od 1980. zaposlen u Modernoj galeriji u Rijeci kao kustos, te od 1990. do 1999. kao ravnatelj. Od 1999. do 2005. djelovao kao samostalni kulturni djelatnik.

Suradnik u izradi programa Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, 2003. Od 2005. predavač, te predstojnik Katedre za teorijske i opće predmete i koordinator za međunarodnu suradnju (2005.–2009.) na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Od 2011. u znanstvenom zvanju znanstvenog savjetnika; od 2012. docent, kasnije izvanredni profesor.

Objavljivao stručne i znanstvene članke u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Francuskoj, Irskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Egiptu i S. A. D.-u.

Suradnik Likovne enciklopedije Jugoslavije, Enciklopedije hrvatske umjetnosti, Istarske enciklopedije, Hrvatskog leksikona i Riječkog leksikona.

Utemeljitelj i predsjednik (1992.-1995.) Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja. Predsjednik Hrvatske nacionalne sekcije AICA-e (Međunarodno udruženje likovnih kritičara) od 1997. do 2003. Potpredsjednik Međunarodne AICA-e u Parizu od 1999. do 2003. Hrvatski povjerenik na 47. venecijanskom biennalu, 1997.

Odlikovan Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za iznimne doprinose u kulturi, 1996. Dobitnik Nagrade “Neven Šegvić”, Udruženja hrvatskih arhitekata, Zagreb, za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 1998. Nagrada Zaklade Sveučilišta u Rijeci za posebne zasluge u umjetničkom i nastavnom radu, te u javnoj djelatnosti koja je imala za cilj promociju umjetnosti u kulturi i javnom životu, 2009.


[1] Kazivač Ivan Špiranović, stanovnik groblju bliskog zaselka Špiranovići, izjavio je autoritativno da izvorno ime

   groblja nije Peruševac ili Periševac, kako ga većina stanovnika zove, već Peršovac.

[2] Riječ je o jednom od najstarijih hrvatskih toponimijskih slojeva. Luka nastaje od staroslavenskog oblika lonka,

   u značenju uleknuto zemljište (na kopnu), pa zatim ugnut, odnosno zavinut teren uz rijeku ili obalu, a tek

   kasnije morski zaljev, uvala, draga; Šimunović, P.: Istočnojadranska toponimija, Logos, Split 1986., str. 27.

[3] Groblje je s vjernicima ogradio župnik vlč. Stjepan Pašalić između 1901. i 1906. godine; Orlovac, A.:

   Stoljeće i pol župe Obljaj – Bosansko Grahovo, Rimokatolički župni ured sv. Ilije proroka, Bosansko Grahovo

   2013., str. 56.

[4] Budući da je stari suhozid u većem dijelu sačuvan u svom temeljnom duktusu i tektonici, a srušeno se kamenje

   – poneko i megalitskih veličina – nalazi u neposrednoj blizini, nije na odmet spomenuti da bi njegova

   rekonstrukcija pridonijela većoj vizualnoj, povijesnoj i kulturnoj uvjerljivosti groblja kao (najmanje) stotinu i

   pedeset godina starog hrvatskog ukopišta. To naglašavamo stoga što suhozidi na području hrvatskih zemalja

   predstavljaju nezaobilaznu nepokretnu spomeničku i kulturnu baštinu, neraskidivo povezanu s kulturnim i inim

   identitetom hrvatskog življa. Posebna pažnja koja se u zadnje vrijeme u Hrvatskoj poklanja dokumentiranju,

   očuvanju i rekonstrukciji ove arhitekture bez arhitekata, to i dokazuje.

[5] Orlovac, A.: Stoljeće i pol župe Obljaj – Bosansko Grahovo, Rimokatolički župni ured sv. Ilije proroka,

   Bosansko Grahovo, 2013., str. 32., 33.

[6] Orlovac, A.: Nav. djelo, str. 16., 17., 34.

[7] Orlovac, A.: Nav. djelo, str. 15. i dalje.

[8] Vrdoljak, fra B.: Katolička crkva na prostorima Grahova, Hrvati Dinare, život, opstojnost, stradanje, nauk i

   pouka, Zbornik radova Okruglog stola održanog u Bosankom Grahovu 20. srpnja 1999., Udruga Hrvata ”Pset

   Graovo”, Hrvatski informativni centar, Bosansko Grahovo, Zagreb, 2000., str. 75. – 77.

[9] Sarić, M.: Povijest života u selima oko Grahovskog polja i sudbonosna 1941., Hrvati Dinare, život,

  opstojnost, stradanje, nauk i pouka, Zbornik radova Okruglog stola održanog u Bosankom Grahovu 20. srpnja

  1999., Udruga Hrvata ”Pset – Graovo”, Hrvatski informativni centar, Bosansko Grahovo, Zagreb, 2000., str.

  373.

[10] Menđušić, M.: Arheološka nalazišta na grahovskom prostoru,Hrvati Dinare, život, opstojnost, stradanje,

    nauk i pouka, Zbornik radova Okruglog stola održanog u Bosankom Grahovu 20. srpnja 1999., Udruga Hrvata

    ”Pset – Graovo”, Hrvatski informativni centar, Bosansko Grahovo, Zagreb, 2000., str. 55., 56.

[11] Marić, M. – Šimić, M. – Škegro, A.: Pop Tjehodrag i njegov natpis, Povijesni prilozi, br. 33, Hrvatski institut

    za povijest, Zagreb, 2007., str. 27.; Fučić, B.: Glagoljski natpisi, JAZU, Zagreb, 1982., str. 6.

[12] Na Kočerinskoj ploči: doide, ne nastupaite; na natpisima iz Brotnja: na svoi plemenitoi, koi, jurai; na

    boljunskim natpisima: na svoi plemenitoi, pomilui; Šimić, M.: Jezik boljunskih natpisa, Stolačko kulturno

    proljeće, Godišnjak, godište V., Matica hrvatska,Ogranak Stolac, Stolac, 2007., str. 4., 5.

[13] Marić, M. – Šimić, M. – Škegro, A.: Nav. djelo, str. 17., 18.

[14] Šimić, M.: Nav. djelo, str. 4.

[15] Marić, M. – Šimić, M. – Škegro, A.: Nav. djelo, str. 23.

[16] Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, ur. Anđelko Badurina, Sveučilišna

    naklada Liber, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., str. 317., 503.

[17] Leksikon ikonografije…, str. 240., 502., 503.

[18] Krivica je bila sadržana u kraljevskom naslovu, jer su Rimljani 4. g. pr. K. zabranili vazalnim židovskim

    vladarima da nose naslov kralja.

[19] Purgarić – Kužić, B.: Dosadašnja istraživanja o stećcima, Radovi, Vol. 28,Zavod za hrvatsku povijest,

    Zagreb, 1995., str. 243.

[20] Na nekropoli stećaka Krstine u Podveležju sačuvan je jedan takav stećak, a ima ih i u Radimlji, Boljunima

    (Stolac) itd.

[21] Purgarić – Kužić, B.: Nav. djelo, str. 244.

[22] Na križu br. 8 sugerira se prolazniku da se pomoli za pokojnika, a na križu br. 15 zaziva se Bog da pokojnoj

     braći daje (trajno) pokoj vični.

[23] Lovrenović, D.: Stećci, Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.,

    str. 143.

[24] Bešlagić, Š.: Stećci – kultura i umjetnost, Veselin Masleša, Biblioteka Kulturno nasljeđe, Sarajevo, 1982.,

    str. 56., 57.