U suorganizaciji Centra za kulturu Trešnjevka, tj. Galerije Modulor iz Zagreba i Moderne galerije Rijeka, u Rijeci je predstavljena izložba Tomislava Premerla o hrvatskoj međuratnoj arhitekturi. Premerl je arhitekt i povjesničar arhitekture koji se već godinama bavi modernom arhitekturom u Hrvatskoj, a svoja je istraživanja sakupio i sistematizirao u knjizi izdanoj prošle godine (Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija), knjizi koja je postala nezaobilazni dio literature kako stručnjaka, tako i studenata.

Josip Pičman, Narodni dom Sušak, 1934., Rijeka, lavirani tuš na papiru (natječajni rad)

Uvidom u postojeća stanja na terenu i na ona moguća, izložba (fotografije izvedenih objekata, projekata, skica i maketa) pokušava odgovoriti na pitanje što je to moderna arhitektura, te koje su specifičnosti moderne u Hrvatskoj. U svom općem, teorijskom dijelu, izložba vrlo jasno daje do znanja da je moderna i u Hrvatskoj (kao i drugdje, uostalom) spoj estetskog i funkcionalnog, tehničkog i umjetničkog, da je arhitektonski oblik produkt tehnike i funkcije, te da zasade modernističke misli traju i danas kao nova tradicija. Također je pružen zadovoljavajući prijedlog o nemogućnosti odvajanja pojmova moderne i avangarde, gdje se avangarda doživljava i tretira kao neodvojivi dio moderne, kao njezin eksces koji živi i umire s modernizmom.

Međutim, ono što izložba, tekst u katalogu i autor, u prigodnom predavanju i razgovoru sa (za riječke prilike) mnogobrojnom publikom, nisu uspjeli objasniti i argumentirati, jest pitanje što hrvatsku modernu arhitekturu čini hrvatskom? Posebnom, izdvojenom i prepoznatljivom cjelinom? Modernu u Hrvatskoj autor pokušava izdvojiti od ostalog europskog korpusa izvanrednim osjećajem za tehnički detalj, istančanim osjećajem za materijal, revolucioniranim humanističkim idejama i shvaćanjem stvaralaštva kao društvene i etičke obaveze, te kreativnim konstruktivizmom i produhovljenim i estetskim funkcionalizmom. Teško da bi ove pojedine i opće karakteristike hrvatske moderne mogle činiti školu, grupu, pravac ili stilsku posebnost unutar glavnih struja stila, jer se one mogu podjednako odnositi na veliki broj tradicija cjelokupne europske moderne arhitekture. Tom pokušaju izdvajanja hrvatske moderne možemo suprotstaviti staru istinu da je osnova moderne u njezinom internacionalizmu, u nepriznavanju lokalnih, regionalnih ili nacionalnih posebnosti.

Josip Pičman, Narodni dom Sušak, 1934., Rijeka, aksonometrija

Također se može smatrati nedostatkom izložbe, što (barem za riječko predstavljanje) nije bila prikazana moderna arhitektura Sušaka: Sušački neboder – Hrvatski kulturni dom – (Pičman i Albini), Banovinska bolnica na Sušaku (Kliska), te Pičmanov projekt dogradnje i adaptacije kavane hotela Kontinental na Sušaku.

Uza sve te nedostatke, izložba je ipak uspjela pružiti osnovnu informaciju o stanju međuratne moderne arhitekture na području Hrvatske.

Novi list, Rijeka, 8. listopada 1990.