Antička topografija Primorja: Kostrena

Arheolog Ranko Starac

0
543

Kostrena – Solin

Solinski brijeg uzdiže se povrh uvale Martinšćica, odnosno nasuprot brijega Svetog Križa. Na njegovom vrhu nalazi se prostrano prapovijesno naselje, s arheološkim tragovima iz razdoblja mlađeg neolitika, eneolitika i razvijenog brončanog doba. Jugozapadni obronci s tragovima terasa i suhozidnih objekata omeđeni su polukružnim rasutim bedemom. Među kamenjem odbačenim na prapovijesni bedem nailazi se na ulomke vapnenog morta, kao i mnoštvo kamenja s tragovima morta. Na zaravni uz nutarnje lice bedema naslućuju se ruševine više pravokutnih suhozidnih objekata, nastalih u kasnijem srednjovjekovnom razdoblju.

Pučka predaja zabilježena kod starijih kroničara bilježi legendu o grčkom gradu i grčkom kloštru, kome bi trebala pripadati porušena crkvica Sv. Martina koja je dala ime uvali u podnožju. Kod crkvice Sv. Martina smještene uz žal istoimene uvale (danas je ondje remontno brodogradilište) krajem 18. stoljeća je zemljoposjednik Šimun Adamić pronašao ćup sa ostavom zlatnog novca, no danas ne znamo o kakvom je „blagu“ riječ.                                                                                                         

Odbitci i krhotine nastale obradom kremenih jezgri, gradina Solin iznad Kostrene, 4. tisućljeće prije Krista

Vjerojatno je u nemirnim stoljećima sutona antike stara gradinska fortifikacija dijelom obnovljena i pretvorena u refugijalni kastel. Ova predviđanja su se počela ostvarivati kada smo tijekom arheoloških istraživanja dijela bedemskog opasača u proljeće 2009. godine otkopali dio obodnog zida građenog od lomljenog kamena povezanog mortom, širine bedema između nutarnjeg i vanjskog lica od 200 cm. U međuvremenu, do 2014. godine otkopani su tragovi kasnoantičkog bedema koji slijede liniju pretpovijesnog suhozidnog opasača u duljini od 90 metara, s do sada istražene četiri pravokutne kule. Golema količina urušenog kamenog materijala sugerira nam izvornu visinu  bedema i kula do 6 metara Zapravo je riječ o opsežnoj kasnoantičkoj fortifikacijskoj gradnji, nastaloj na položaju i u pravcu pružanja brončanodobnog suhozidnog bedema.

Umjesto drobljene antičke opeke graditelji su vapnenom mortu dodavali ulomke prapovijesne keramike. Nalaz željezne prstenaste fibule, željezne strijelice i ulomci keramike potvrđuju korištenje ovog strateškog položaja u razdoblju od kraja 4. stoljeća do ranog srednjeg vijeka.  Skromni ostatci keramičkog posuđa, poput lonaca za kuhanje, kasnoantičkih tanjura, keramičkih peka i amfora podsjećaju nas da je utvrda na Solinu, izvorno građena kao refugijalni kastel usporedno s izgradnjom bedema Tarsatike i sustava „Liburnijskog“ limesa u trećem stoljeću, bila korištena kao nadzorna postaja tijekom kasnog šestog stoljeća. Nakon prvog vala slavenske kolonizacije više nije bila u funkciji.