Sokolski pokret nastao je u Češkoj odakle se raširio po ostalom slavenskom svijetu. Osnova sokolskog pokreta je tjelovježbena aktivnost, a specifičan je po formama skupnog vježbanja, tzv. sletovima. U Hrvatskoj se prvo sokolsko društvo osniva u Zagrebu 1874. godine. Od tada do 1929. godine Hrvatskim sokolom nazivalo se 425 društava u 22 sokolske župe.

Na Sušaku je sokolsko društvo osnovano 29. svibnja 1904. godine pod imenom Primorski Sokol. No već iste godine promijenilo je ime u Hrvatski sokol Sušak-Rijeka, te je osim članova sa Sušaka imalo i članove iz Rijeke. Među njima je prvi starosta društva dr. Rikard Lenac. Potrebno je naglasiti kako je bila hrabrost javno iskazati članstvo u sokolskim društvima, jer je u Rijeci dio građanstva bio izrazito netrpeljiv prema hrvatskom sokolskom pokretu, zbog njegovog jasnog izražavanja hrvatske pripadnosti.

Za povijest Rijeke važno je i osnivanje sokolskog društva Kantrida-Zamet, koje je okupljalo članove na zapadnoj granici s Rijekom. S njim su usko surađivali sokolaši s Drenove, koje još treba detaljnije istražiti. A zbog svoga značaja potrebno je istaknuti i Hrvatski sokol Volosko-Opatija.

Sokolska su društva bila organizirana u župe. Tako je na Sušaku bilo sjedište sokolske župe Zrinsko-Frankopanske, koja je obuhvaćala 30 društava. Vitezićeva župa sa sjedištem u Voloskom-Opatiji obuhvaćala je pak 11 društava.

Među najvažnijim datumima sokolskog pokreta u Hrvatskoj je 6. studeni 1904. godine, kada je na Sušaku održana Osnivačka skupština Saveza hrvatskih sokolskih društava. Inicijator ove skupštine bio je dr. Josip Smodlaka, prvi izabrani starosta bio je Stjepan Miletić, a za sjedište Saveza je izabran Zagreb. Osim sokolskog društva sa Sušaka sudjelovali su predstavnici još 14 društava: iz Gospića, Karlovca, Makarske, Opatije-Volosko, Osijeka, Pazina, Sarajeva, Senja, Splita, Šibenika, Varaždina, Vukovara, Zadra i Zagreba. Na datum održavanja navedene skupštine obilježava se dan Hrvatskog gimnastičkog saveza.

Prvi hrvatski svesokolski slet održan je u Zagrebu 2. i 3. rujna 1906. godine (spomen spis dostupan na poveznici). Drugi svesokolski slet u Zagrebu održan je 1911. godine (poveznica). Statistički podaci zapisani u programu potonjeg sleta svjedoče o 364 člana sa Sušaka, od toga 50 izvršujućih (poveznica). Starješina župe Frankopanske i Hrvatskog sokola Sušak-Rijeka tada je bio Ante vitez Bačić, a vođa župe dr Julije Matković.

Brojni su sletovi organizirani i u drugim hrvatskim mjestima. Na Sušaku je slet organiziran 1908. godine.  Za tu priliku izrađena je značka (poveznica). Motiv na dopisnici za ovaj slet izradio je češki slikar Jan Karel Janovsky (ili Ivan Karlovič-Janovsky) koji je od 1908-1913. godine poučavao crtanje na Kraljevskoj realnoj gimnaziji i Kraljevskoj trgovačkoj školi na Sušaku. Na Sušaku je pobjednik natjecanja bio zagrepčanin Ferdo Krizmanić, tada prednjak Hrvatskog sokola iz Dubrovnika. Među ostalime je poznat kao član prve hrvatske gimnastičke reprezentacije na međunarodnom prvenstvu u Torinu 1911. i izaslanstva Hrvatskoga sokolskoga saveza na Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912. 

Sletovi su 1910. godine bili u Pazinu (I. slet župe Vitezić) i Splitu. A iste godine održao je svoju prvu javnu vježbu i Hrvatski sokol Zamet-Kantrida. Godine 1911. slet je održan u Delnicama, a 2. srpnja iste godine u Opatiji je održan II. slet župe Vitezić. Sokolski je slet priređen i u Lovranu, u kolovozu 1912. Ujedno su članovi hrvatskih sokola sudjelovali na sveslavenskim sletovima u Pragu, Ljubljani, Krakowu, Lavovu. Na sletu u Pragu godine 1912. nastupali su i riječki sokolovi te osvojili lovorov vijenac sa srebrnom trakom, što je bio jedan od njihovih najvećih uspjeha.

Među prvim članovima Hrvatskog sokola Sušak-Rijeka istakao se Šime Dorić. Ovaj učitelj risanja i krasopisa fakultativno je u sušačkoj gimnaziji podučavao gimnastiku i mačevanje (1895-1900.). Zabilježeno je i to da je 1894-1896. godine položio tečaj skijanja kod Franje Bučara, te je 1898. podučavao skijaške skokove u Delnicama. Nakon sušačke gimnazije bio je ravnatelj Više djevojačke škole na Sušaku 1907/1908. godine. On je na samom početku formiranja Hrvatskog sokola na Sušaku okupio 155 članova, od čega 68 vježbača.

Adolf Paar u svojoj knjizi o povijesti sokolskog pokreta u Hrvatskoj donosi fotografije trojice funkcionera Župe Zrinsko-Frankopanske, vođu župe Josipa Antića, starostu župe Josipa Bačića i vođu župe Stjepana Borasa.

Među značajnijim članovima sokolskog društva Kantrida-Zamet bio je Fran Rubeša, upravitelj Pučke škole na Zametu, osnovane 1891. godine. Ovaj Zamećan rekao je za Novil list (28. kolovoza 1910.): “Mi ovdje na međi moramo odgojiti mlade, koji će znati ljubiti svoj rod i jezik i čuvati svoj dom od naših narodnih protivnika i domaćih zavedenaca. To postavljamo na dušu i srce svim onim kratkovidnim roditeljima, koji još uvijek misle, da su talijanske škole nešto boljega nego li naše”.

Janko Jazbec, u sokolskim je društvima bio aktivan u Sloveniji, odakle je rodom, tj. prije nego se doselio u Liburniju. A i kasnije, kada je od Talijana protjeran iz Lovrana, te se doselio u Bakar.

Dopisnica I. svesokolskog sleta u Zagrebu 1906. godine koju je izradio Menci Klement Crnčić

Član je prednjačkog zbora Hrvatskog sokola Volosko – Opatija  i Tehničkog odbora župe Vitezić kao tajnik.  Otvorio je urarsku radnju 1912. u Lovranu, u koji se preselio i tamo osnovao društvo Hrvatski sokol kojemu je bio vođa do izbijanja rata. Godine 1913. izabran je za vođu župe Vitezić. Uspostavio je bliske veze župe Vitezić sa sokolskim župama u Sušaku i Trstu te je bio zamjenik načelnika Sokolske župe Sušak – Rijeka. Pokretač je i glavni urednik ”Sokolskog vijestnika hrvatske sokolske župe Vitezić” od kojega su, radi izbijanja rata, objavljena samo tri broja.

Ivan Poščić, starješina sokolskog ogranka Volosko-Opatija bio je vlasnik, nakladnik i odgovorni urednik Narodnog lista koji je izlazio u Opatiji od 1900. do 1904. godine. List je pisan na čakavštini, a polazio je od krilatice »Narod bez narodnosti jest tielo bez kosti«. Krajem 1918. predsjedao je i kotarskim narodnim odborom SHS.

Iz okolice Rijeke dolazi još jedan poznati član sokolskog pokreta, hrvatski književnik Krsto Pavletić, rođen 4. ožujka 1865. godine u Dragi kraj Rijeke. Između ostaloga on je poznat kao urednik Nastavnog vjesnika te kao predsjednik Matice hrvatske. Član Hrvatskog sokola bio je u Senju.

Poznatiji sokolaš bio je i Lacko Križ, rodom iz Čabra, član Tršćanskog sokola (pročelnik tamburaškoga zbora i amaterskoga dramskoga odsjeka) u Trstu. Utemeljio je Prvi istarski sokol 1897. te tamburaški i diletantski zbor u Puli. Ondje je krajem 1918. bio član Narodnog vijeća. Nakon talijanske okupacije izbjegao je u Zagreb, gdje je postao starješinom Hrvatskoga sokolskoga saveza.

Sva navedena društva osim u tjelovježbi bila su aktivna i u drugim aktivnostima. Organizirali su javne plesove i prikupljali sredstva za kulturne i prosvjetne aktivnosti. Tako je i Hrvatski sokol Zamet-Kantrida prikupio sredstva za čitaonicu na Kantridi. Sokolska društva imala su i svoje limene glazbe, tzv. fanfare, koje su svirale hrvatske budnice i koračnice. I one su se takmičile na sletovima. Poznato je da su delničke fanfare proglašene za najbolje 1910. godine na sletu u Karlovcu.

Hrvatski je sokol vezan i uz hrvatsku filmsku povijest. Tako se prvi uopće prikazani film u Hrvatskoj projicirao u zgradi Hrvatskog sokola i pjevačkog društva Kolo u Zagrebu 8. listopada 1896. godine. Kada se 1906. godine u Zagrebu otvorilo prvo kino na repertoaru se te godine našao i film “Slike s nezaboravnog I. hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu”. A prvi sačuvani dokumentarni film u Hrvatskoj je o sokolskom sletu koji je u Splitu 1910. godine snimio Josip Karaman.

Priča o Marijanu Matijeviću
Snimio:Silvano Ježina

Uz hrvatske sokolaše vezana je i jedna slabo istražena zgoda iz riječke povijesti. U Rijeci su 1906. godine vlasti zabranile dalmatinskim učesnicima I. svesokolskog sleta u Zagrebu prolazak kroz grad u sokolskim uniformama i sa sokolskim znakovima. Prilikom povratka dalmatinskih i čeških sokolaša koji su išli na izlet u Dalmaciju talijanski su iredentisti izvršili nasilje nad Hrvatima i hrvatskim institucijama. No niti Hrvati nisu ostali dužni. Tada su napadnuti hrvatski sokolaši kojima je oduzeta sokolska zastava koju je nosio Jakov Supilo, brat poznatijeg Frana. Novinski izvještaji govore kako se Jakov junački borio, no teško je ozlijeđen, ranjen u desnu ruku, uboden u desni bok i prosječen u lijevo stegno. Osim njega ranjeno je još troje ljudi. Jedan dječak i dva sokolaša od kojih jednom znamo identitet, a riječ je o mostarcu Adamu Mikačiću koji je ranjen još teže nego Supilo. Oko otete sokolske zastave vezana je još jedna priča, ona o legendarnom ličkom snagatoru, Marijanu Matijeviću,  koji je 1907. godine pozvan na sveškolski slet u Rijeku. Tom prilikom se u Rijeci borio protiv šestorice poznatih talijanskih hrvača, koje je sve redom pobijedio. Navodi se da je tada vratio sokolsku zastavu, nakon čega je napadnut od svjetine u kojoj je bilo oko 200 ljudi koji su ga izboli i slomili mu ruku. O Matijevićevom junaštvu tada je ispjevana i pjesma.

U Pomorsko povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci čuva se zastava Hrvatskog sokola Sušak-Rijeka (poveznica). Tko zna je li upravo ona bila u Supilovim i Matijevićevim rukama?

Željko Bistrović