Prosječni stanovnik Rijeke svoj grad percipira kao industrijsko središte (unatoč tome što ono to odavno nije). U riječkim medijima se žali za svakim srušenim montažnim mostom preko Rječine, restauriraju se dizalice na Molo longu koje više nisu u funkciji, pišu se emotivni napisi o skladištu nekadašnjeg Exportdrva na Brajdici. Svake se godine održava više događanja o industrijskoj baštini, u formi izložbi, znanstvenih skupova, predavanja ili na neki drugi način. Osim ove pomodne teme, police riječkih knjižnica krase brojne monografije i debeli katalozi izložaba historicizma, secesije i moderne. Međutim kada je u pitanju poznavanje srednjovjekovne i ranonovovjekovne Rijeke, njezinog urbanizma i graditeljskog naslijeđa, moramo primijetiti da tema nije privukla značajniji broj istraživača.

kuća u Calle del Pozzo srušena u Sventramentu

Dosadašnjim urbanističkim interpretacijama zajedničko je da u građevnom fondu Starog grada, osim u sakralnim objektima, ne vide građevine starije od 17. stoljeća. Razlozi ovakvim razmišljanjima temelje se na određenim povijesnim spoznajama o riječkim traumama, kao što su mletačko razaranje 1509. godine i serija strahovitih potresa koji su zahvatili Rijeku 1750. godine.

Urbana degradacija Starog grada složeni je problem u kojem se prepliću ne samo konzervatorska i urbanistička dimenzija, već i ona politička, sociološka i ekonomska. Proces urbanog degradiranja Starog grada započeo je nakon što ga je riječki patricijat poslije navedenog potresa počeo napuštati. Ekonomskim razvojem Rijeke i izgradnjom grada izvan zidina otvorila se mogućnost za građenje građevina većeg standarda od onih u Starom gradu. Ovaj pak postepeno dobija odlike geta u kojem žive siromašniji slojevi. Za starogradsku jezgru počinje se upotrebljavati pejorativni izraz Gomila, koji je do tada bio samo jedan od starogradskih toponima.

Prvo se uklanjaju zidine, da bi pod mađarskom upravom grad počeo gubiti svoje značajnije spomenike (kaštel, crkvu Sv. Roka  sa samostanom benediktinki, dio augustinskog samostana na kojemu se gradi zgrada municipija). Planovima regulacije grada Giovannija Carbonija i Guida Lada za vrijeme talijanske uprave (tzv. Sventramento), neposredno prije Drugog svjetskog rata, pod krinkom unaprjeđenja higijenskih standarda u Starom gradu započinje ozbiljnije urbanističko zadiranje u gusto gradsko tkivo. Tada nestaje i kompleks isusovačkog samostana. Nekoliko desetljeća poslije Drugog svjetskog rata, 60-ih i 70-ih godina 20. st., riječki Stari grad urbanističkim je čišćenjima značajno okrnjen. Njegovo autohtono stanovništvo postepeno ga je napuštalo, a urbanističkim planiranjem u njemu je zabranjena stambena funkcija.

Prostornim planom iz 1968. godine koji je pokrenuo Igor Emili pokušalo se spasiti grad barem u matrici. Emilijevi prvi zahvati su uzorne interpolacije (zgrada Konzervatorskog zavoda i Turističke zajednice 1963-1964.) na kojima je primijenjen princip rekompozicije, uz sličan raster otvora i korištenje elemenata postojeće arhitektonske plastike. No Emilijevi principi polako se mijenjaju (zgrada GPZ-a, istočni blok zgrada na Koblerovom trgu, istočni potez Medulićeve ulice), izjednačavaju se visine vijenaca i dodaju se mansarde uz ugrađivanje faksimilno izrađenih elementa arhitektonske plastike umjesto ugrađivanja postojeće. U gradnji kompleksa Jugobanke, „Lože“ i zgrade Brodomaterijala, koje su upitne ne samo s konzervatorskog aspekta, ovi principi se u potpunosti napuštaju.

kuća u Calle S. Sebastiano srušena u Sventramentu

Mnogi su branili Emilijev tadašnji pristup, koji se provodio pod sintagmom „aktivnog pristupa graditeljskom naslijeđu“. Među njima je nekadašnji ravnatelj Konzervatorskog zavoda u Rijeci, Rastko Švalba. Emili je dobio i brojne arhitektonske nagrade za svoje intervencije u Starom gradu. I danas većina arhitekata, urbanista i prostornih planera smatraju da je bitno da je sačuvana matrica Starog grada, a da građevine same po sebi nisu bile toliko vrijedne da ih je trebalo čuvati. Jedini koji je stručno i javno istupio protiv ovih intervencija bio je zadarski konzervator Pavuša Vežić u jednom broju časopisa Čovjek i prostor. No još ranije je Aleksandar Perc anticipirao probleme očuvanja povijesne jezgre i ponudio rješenja: „Stari grad je spomenik u svojoj cjelosti, a ne po pojedinačnim objektima. Potrebno je sačuvati čitav Stari grad… sačuvati njegov tipični izgled, ne nagrditi ga neprikladnim i neskladnim novim građevinama, ne rušiti ga i ne ostavljati prazne i nelogične prostore, ostaviti u njemu život naselja da ne postane samo arheološki objekt, učiniti ga prikladnim za stanovanje.“

Najveće urbanističko čišćenje dogodilo se sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je srušeno najviše zgrada, čitavi blokovi i ulični potezi, čak i one građevine koje su u prethodnim valorizacijama označene kao vrijedni objekti. Npr. kuća Knežić, na čijem se mjestu danas nalazi Prva policijska postaja te palača Zanchi. Među gradilištima Starog grada tada su bile dvije robne kuće, zgrada Jadroagenta, kompleks Jugobanke. Arheološki nalazi se ne prijavljuju, a komisije koje ponekad izlaze na teren ukoliko uoče arheološke nalaze smatraju da su nevažni i da se radovi mogu nastaviti. Uklonjeno je nekoliko podzemnih depoa, koji su prepoznati kao žitnice. Dio arhitektonske plastike pohranjuje se radi Emilijeve i Fučićeve ideje o lapidariju uz crkvu Uznesenja Marijina. No pohranjene su lapide iz skladišta nepovratno nestale, a materijalom srušenih zgrada nasipavana je Brajdica.

Nove spoznaje o urbanizmu riječkog Starog grada svjedoče o snažnom građevinskom zamahu od 15. do kraja 17. st. Tada se grade najznačajniji sakralni objekti i brojne patricijske palače. Profane građevine prije svega su utilitarne i građene za trgovinu, o čemu svjedoče i brojni podzemni depoi. Stambene građevine svojim oblikovanjem skoro su „protestantski“ neupadljive. Osim skladnom arhitektonskom plastikom, svojim natpisima također svjedoče snažnu humanističku misao njihovih naručitelja.

Unatoč svoj urbanoj degradaciji, u riječkom Starom gradu još uvijek je sačuvano jedanaest stambenih građevina iz perioda 16. i prve polovine 17. st. Uz sačuvane dokumentiran je čitav niz građevina sličnih stilskih karakteristika od kojih su pojedine uz arhitektonsku plastiku bile opremljene epigrafskim i heraldičkim elementima. Oko trideset ovakvih građevina uklonjeno je nakon Drugog svjetskog rata. Njihova brojnost potvrđuje očuvanost renesansnog građevnog fonda do polovine 20. st.

Možemo li iz sudbine Starog grada izvući neku pouku i razmišljati afirmativno? Količina sačuvane dokumentacije o Starom gradu tolika je da se može izraditi njezin virtualni model. Je li moguće da njegovu izradu financira Grad Rijeka? Koji se još davnih šezdesetih godina obavezao da će izraditi brončani model grada. Kao što se obavezao izraditi geodetski nacrt prilikom iskopavanja žitnica „Jadroagenta“ u koji su one trebale biti ucrtane, a na istoj su se  podlozi trebale ucrtati i kasnije otkrivene.

Iako ne možemo učiniti da današnji stanovnici osjećaju Stari grad kao svoj možemo se potruditi da ga bar upoznaju. Barem kroz virtualnu rekonstrukciju koju predlažemo.

Željko Bistrović