Zgrada: Poslovna zgrada Croatia-line

Naručitelj: Croatia-line, Rijeka

Adresa: Riva 8, Rijeka

Arhitekt: Vladimir Grubešić

Suradnici: Darko Tuhtan, Damira Beloglavec, Nataša Faraguna, Lujza Bajlo

Projektni ured:Građevno-projektni zavod, Rijeka

Izvođač:G. P. Primorje, Rijeka

Godina projektiranja: 1987.

Godina dovršetka gradnje: 1993.

1-100_2416

Vladimir Grubešić, poslovna zgrada Croatia-line, 1993., Rijeka (Foto: Zdravko Kopas)

1-100_2409

Vladimir Grubešić, poslovna zgrada Croatia-line, 1993., Rijeka (Foto: Zdravko Kopas)

Problemu interpolacije može se pristupiti na dva načina: ili se potpuno prilagoditi zadanoj okolini ili je negirati. Naravno, možemo razgovarati i o stupnjevima prilagodbe. Upravo je ovaj prvi, »prilagodljivi« način odabrao riječki arhitekt Vladimir Grubešić kada je pristupao, dijelom obnovi, a dijelom dogradnji palače Rinaldi u Rijeci.

Palača Rinaldi sagrađena je 1890. godine, u vrijeme kasnog historicizma koji rabi neobarokne i neorokoko elemente, te je u tom smislu eklatantan primjer stila vremena. No, treba napomenuti da u sklopu nove poslovne zgrade Croatia-linea (jednako kao što je bilo i s prijašnjim, sada odstranjenim dogradnjama), sama palača Rinaldi čini nešto više od jedne četvrtine bloka – u masama (volumenima), tlocrtu i pročeljima. Ipak, ona je osnova vizualnog doživljaja, jer svojim licima gleda na morsku obalu i mali trg koji je oblikovan između nje i bivšeg hotela Europa.

Prije negoli se upustimo u analizu samog zdanja, treba napomenuti da nam i dalje ostaje neriješeno ključno doktrinarno pitanje da li nepokretnu kulturnu baštinu tretirati kao cjelinu koja se sastoji od volumena, unutrašnjih rasporeda i pročelja ili je dostatno sačuvati samo reprezentativno lice zgrade, pročelje(a), koje još prema Gottfriedu Semperu predstavlja samosvojni dio arhitekture sa simboličkim značenjem. Jer od palače Rinaldi ostalo je samo pročelno platno koje je naknadnim kolorističkim intervencijama »konzervatora« (stručna služba Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Rijeci), slobodnom likovnom obradom (za razliku od konzervatorskog načela restauracije), potpuno izgubilo svoje izvorno lice.

Ostaje nam, dakle, u zraku visjeti pitanje je li osnovni pristup ispravan.

Bez obzira na naknadna razmišljanja o ovom problemu, arhitekt Grubešić (sa suradnicima) odlučio se za prilagođavanje onome što je od palače Rinaldi ostalo. Nova dogradnja poštuje volumene i mase bloka, visinskim se i tlocrtnim gabaritima prilagođava ostatku palače, pravilno proporcionira odnose starog i novog, svojim se istaknutim krovnim vijencem nastavlja na postojeći, te uvodi vlastiti ritam plitkih kontrafora koji odgovara okomitom ritmu pilastara i polustupova palače. Ne želeći u bilo kojem bliskom i prepoznatljivom obliku ponoviti postojeće zadanosti, arhitekt se odlučio za strogu, klasicističku impostaciju novoga dijela, s naglašenim vertikalama i vodoravnom raščlambom u drugom planu. Tako je pročelje okrenuto prema obali najbolji dio nove poslovne zgrade Croatia-linea, smireno u stabilnoj napetosti između blage neobarokne zakrivljenosti elemenata pročelja palače Rinaldi i čistog a – b – a ritma ortogonalne klasicističke sheme novog dijela.

Problemi oblikovanja odnose se na pojedine dijelove zgrade i detalje koji sa cjelinom čine jedinstvo. Ako izuzmemo skošeni glavni ulaz na pročelju prema moru, koji baš i nije najsretnije rješenje s obzirom na rastrgani ritam stubišta koje se penje između »kontrafornih« stupaca, najveći problem nalazimo na petom pročelju – na krovu. Poštivanje zadanih visinskih gabarita iznjedrilo je problem smještaja funkcionalnih cjelina u zgradi. I dok se s jedne strane taj problem razrješuje blagim stepenastim spuštanjem/dizanjem krova, što možemo doživjeti kao uspješno rješenje, s druge se strane na krov smještaju dva golema »kontejnera« koja su, da stvar bude gora, odjenuta u mramor. Budući da je s različitih mjesta u gradu krov i te kako vidljiv (u prizemnoj, pješačkoj komunikaciji), ovi dodatci toliko narušavaju i destabiliziraju zgradu, njezinu osnovnu masu, da dovode u pitanje cijeli projekt.

Na sličan je način odnos cjeline i dijelova narušen na glavnoj uglovnici zgrade. U urbanističkom smislu pravilno rješavajući uglovni spoj pročelja koja su okrenuta prema Trgu Republike i Adamićevoj ulici, rješavajući ga zaobljeno, segmentom kruga, Grubešić je taj reprezentativni urbani dio htio i naglasiti. U doba kasnog historicizma kraja 19. stoljeća, takvi su spojevi naglašavani balkonom, lođom, pomolkom (erkerom) ili kupolom. Grubešić se opredjeljuje za balkon i masivni, izbačeni krovni vijenac. Težak i nezgrapan, bez spoja s krovnim vijencima ravnih dijelova pročelnog platna, bez logike u konstrukciji, ovaj se »nalijepljeni« dodatak doživljava kao strano tijelo. Balkon, pak, relikt prijašnje gradnje, osim što vizualno »visi« (kao da će svakoga trenutka pasti), nema iza sebe pozadinu koja bi ga naglašavala. Apliciran na pozadinu usitnjenog ortogonalnog rastera postmodernističke provenijencije, rastera koji je bespotrebno odustao od svoje prijašnje širine, balkon se gubi u treptajima malih staklenih pravokutnika.

Više je nego problematično i pročelje okrenuto prema Adamićevoj ulici; umnažanjem okomitih elemenata, tj. usitnjavanjem ritma, te dodavanjem jednakovrijednih vodoravnih partija, nastaje debela kamena rešetka (teška, netransparentna, nepotrebna – u krajnjoj liniji). Neomodernistička logika i smisao glavnih pročelnih dijelova na ovom je mjestu zamijenjena za postmodernu frazu, slično kao i u slučaju mramorom obloženog tornja i visoke ograde koji bi trebali imati simboličku funkciju. Bez konstrukcijskih, stilskih (u smislu autorskog stila) i u krajnjoj liniji dekoracijskih osnova, ovaj je dio poslovne zgrade Croatia-linea pretvoren u izlišan patch-work.

Rezimirajući, možemo reći da je šteta što je jedan u startu dobro odmjeren i postavljen problem u realizaciji doživio toliko neugodnih, ali bitnih detalja, koji cijelom izrazu oduzimaju uvjerljivost koju zaslužuje.

Čovjek i prostor, br. 1-2, Zagreb 1994.
Berislav Valušek